Kratka biografija Mao Cedunga – Borba (1927. – 1935.) – I

Đingangđan (planina Đingang ili Planina Izvora)

Mao je išao prema brdima, jedinom mjestu gdje je mogao da ide. Na tom putu je pravio pauze da razgovara sa svojih hiljadu nesretnih pratilaca. Dok je stigao do gradića Venđijašija (Grad pisaca), već je skovao plan – htio je da ide u brda kao što su to radili seoski pobunjenici u Pričama iz močvara. Smislio je način kako da skupi razlomljene komadiće revolucije, ali je pitanje bilo da li su njegovi ljudi bili spremni na to. Neki jesu, dok su neki obični vojnici otpali jer nisu vidjeli budućnost u tom planu. Problemi su bili čežnja za domom, a isto tako neki su shvatili da je bolje da se vrate na sela i da rade i zarade koji dinar. Pored toga, neki su odbjegli u KMT jer su smatrali da će tamo bolje da prođu.

U selu zvanom Tri zaliva, Maova vojska se skupila u starom hramu, jer su se tu mogli sakriti od kiše, a njihova obuća nije morala da gazi po blatnjavom tlu. Mao je govorio satima. Iznio je svoju vizio toga šta vojska treba da predstavlja, ali mnogima je to više izgledalo kao da od vojske želi da napravi političku studijsku grupu nego borbene jedinice. Zagovarao je demokratiju u vojnim redovima, ali neki oficiri su se tome protivili jer su smatrali da će na taj način nestati razlike u činovima koje su oni stekli i između vojnika. To nije bilo dobro vrijeme za kontroverzne poteze, ali je to bio Maov način da pokaže hrabrost u teškim trenucima.

Partija je bila smrvljena. Prije nekoliko mjeseci imala je 50 hiljada članova, a sada je spala na sedam hiljada. Lijevi nacionalisti su ili isparili ili izbjegli iz Kine. Mnoge vođe seljačkog pokreta u Hunanu i Kantonu su ili pobijeni, ili ih je takva sudbina uskoro dočekala. Mao je izgubio 90 posto radničko-seljačke vojske koja je učestvovala u Ustanku jesenje žetve mjesec dana ranije. Od onih preostalih 10 posto se zahtijevalo da pristanu na čudni novi plan, a zauzvrat bi dobili samo znoj i suze. Morali su znati da Mao nije dobro stajao kod vođstva Partije i zapitati se da li je ovaj netipični vođa bio vrijedan cijene koju je tražio?

Sam Mao je morao imati neke sumnje. Iako vijest o njegovom skidanju sa svih funkcija u Partiji nije stigla još tri mjeseca, on je znao da će se to kad-tad desiti. Nije samo bio problem što ga je odbacila centrala u Šangaju, već i njegovih ruku djelo – hunanski ogranak Partije. Naspram toga, vjerovatno su mu patnje kroz koje su prošli tog ljeta sada izgledale mnogo manje teške. Bio je razdvojen od žene i od sviju koji su mu bili lično bliski. Bio je mršav i iscrpljen, a pogled mu je bio zamagljen, kosa mu je bila kao istrošena metla, a odjeća dronjci puni vaški.

Međutim, ako je i imao sumnji, nije ih pokazivao. Njegova čvrsta volja je došla do izražaja tokom tog perioda. Tu mračnu zimu iskoristio je kao preokret da pokaže majstorstvo. Nisu imali mnogo hrane, a plata vojnicima je bila vrlo mala, jer na toj lokaciji nisu imali mnogo zemljoposjednika koje bi mogli eksproprisati. Mali broj njegovih oficira su bili komunisti, a neki su toliko bili ljuti zbog zagovaranja demokratije u vojsci, da su pokušali da ubiju Maoa tokom povratka iz sela Tri zaliva. Međutim, Mao je bio nepokolebljiv, sebi je zacrtao cilj zahvaljujući svojoj hunanskoj tvrdoglavosti. Jedino što ga je tjeralo naprijed bila je iskra u njemu. Nakon neuspjeha Partije da zauzme gradove, u njegovoj glavi se pojavio oblik nove strategije, i htio je da je isproba. Još jedna iskra je sijala iz drugog razloga – nije bilo svrhe da uspostavlja kontakt sa centralom Partije, jer niko o njemu nije imao visoko mišljenje. Najbolje što je mogao je da svoju izolaciju pretvori u svoj adut. Isto tako, nije mu ni palo na pamet da ide u Evropu, kao što su to uradili mnogi značajni ljevičari 1927. godine. On je svoju zadnju nadu uložio u prirodu. Skoro kao da je imao životvornu vezu sa vrletima u kojima je odlučio da se nastani. Možda je sam prirodni ciklus sposoban da obnovi njegov dio Partije, koji se vezao za zemlju.

Mao se smjestio na na vrhu zvanom Planina izvora (Đingang planina). To je bio ogromni, ali prazni svijet, svijet za sebe. Ideja je bila jednostavna. Ostaci njegove vojske su slabi, ali i neprijatelj je imao slabosti. Bilo je pitanje kako spoznati slabosti neprijatelja i iskoristiti ih? Vojni vlastodršci nisu bili jedinstveni, već su se borili jedni protiv drugih. Isto tako nisu mogli kontrolisati velika prostranstva Kine i njenu ekonomiju zasnovanu na zemljoradnji. Neprijatelju je slaba tačka bila njegov stomak. Oni su držali gradove, ali hrana im je dolazila iz sela. Ako je Kina bila ono što je jela, onda su komunisti trebali da puste korijenje u poljima riže. Međutim, još jedna stvar je bila ključna – čelik. Pobunjenici više nisu smjeli da ostanu bez sredstava za svakodnevnu odbranu. Mao je rekao da Partija mora da izgradi redovnu vojsku na selu. Partija bi zaista na neko vrijeme postala armija. Tek nakon dugog vremena provedenog na selu, i nakon što se uspostavi puna kontrola nad njim, naoružana Partija bi mogla da ode u grad i dovrši revoluciju. Ovo nije marksizam koji je bio prihvaćen u Evropi ili Šangaju, ali je kasnije nazvan maoizmom u Kini, Africi, Latinskoj Americi i šire.

Tek kada je mao prihvatio i razumio oružje, onda je bio u stanju da se sabere. Zauzet organizacionim pitanjima u Kantonu i Šangaju tokom ranih 20-ih godina, nije obraćao pažnju na vojna pitanja, nikad nije pisao o tome, a kao revolucionar nikad nije ubio čovjeka. Isto tako kada se 1925. godine naglo okrenuo seljačkom pitanju, u svojim pisanjima nije analizirao vojnu moć. Tek nakon raskola između komunista i nacionalista tokom sredine 1927. godine, Mao se prihvatio oružja, a isto tako i sve njegove kolege, osim profesora Čena koji se vratio knjigama u Šangaju. Međutim, cilj je bio da se zauzmu gradovi, a jedinice nabrzaka sklepane u te svrhe nisu bile dorasle zadatku.

Planina izvora je bila više od dobre jazbine, to je bilo mjesto gdje je Mao gradio novu moć. Urbana pitanja su napravila korak nazad u dvojnom smislu. Sada je Mao počeo da živi sa seljacima i tek će se 22 godine kasnije vratiti u grad, a glavni put je bio put nasilja. On je sada postao general. “Borba na graničnom području je isključivo vojna”, Mao je iskreno izjavio, “Partija i mase moraju poći ratnim putem”.

Pokret četvrtog maja je imao svoju prvi žetvu na Planini izvora, što je bio svojevrsni paradoks. Taj pokret iz 1919. godine je bio gradski i studentski pokret, koji se borio protiv Konfucija i imperijalizma. Kakve je veze taj pokret imao sa oružjem i rižinim poljima? Borbu heroja. Ako je Mao izgubio prometejsku viziju profesora Janga tokom birokratskog posla od 1923. do 1926. godine, onda je ponovo ovaplotio na Planini izvora tokom 1928. godine. Tada je primijetio: “Svjesna aktivnost je svojstvena osobina čovjeka, pogotovo čovjeka u ratu.”

Samo u jednodimenzionalnom smislu su studenti Pokreta četvrtog maja bili očvrsnuti heroji. Oni u svoje marševe nisu nosili oružje, već četkice za zube, bili su vatreni samo na riječima. Maova originalost leži u tome što je spojio tri nivoa: oružje, seljačku moć i marksizam. Ni u jednoj od njih, Mao nije bio pionir, ali jeste bio pionir u njihovom spajanju u jedinstvenu strategiju.

Mao nije izgledao kao vojnik. Nije se šepurio, nije mu bio bitan spoljašnji izgled ili utisak, a isto tako ni disciplina u uobičajenom vojničkom smislu. Bilo mu je udobnije sa knjigom nego sa oružjem u rukama. Oružje mu je postalo izraz humanističkog pogleda na svijet. Sve do smrti je vjerovao da su u ratu ljudi bitniji od oružja. Tajna je bila jednostavna: rat je grana politike, jer je zadobiti podršku ljudi nezamjenjivo i za jedno i za drugo. Na Planini izvora Mao je počeo koristiti svoju slavnu izreku o armiji kao ribama, a narodu kao vodi. Rat uvijek ima neki kontekst i taj kontekst je uvijek od suštinskog značaja. Oružje je beskorisno ako onaj ko povlači obarač nije poslanik bitnoga cilja. To je bila vrlo zaprepašćujuća ideja u doba vojnih vlastodržaca, ali je isto tako bila vrlo stara ideja. U Kini je ratnik uvijek trebao da bude moralista. Ratnici u Pričama iz močvara nisu zamijenili moralnu borbu sa nasilnom borbom – tužna dihotomija koja je prihvaćena u Zapadnim vojnim teorijama – već su nastavili i svoju moralnu borbu u ratu. Oni su se raspravljali sa neprijateljem. Takav je bio i Mao, tokom 50 godina svoje borbe nikad nije izgubio volju da se raspravlja sa neprijateljem.

Tokom perioda Četvrtog maja, Maoa su mamila dva puta ka novoj Kini, a oba su vodili profesori koje je on poštovao.

Prvi put je bio put “procesa”. Čen Dušju je vjerovao u Marksove i Lenjinove zakone istorijskog razvoja: feudalizam – kapitalizam – socijalizam – komunizam. U svojoj marksističkog potrazi, Čen je zapravo prihvatio nauku društvene promjene. Gradovi su bili mjesto, a urbani radnici su bili ključ promjene. Protivrječnosti kapitalizma bi se prosto umnožile s vremenom, a revolucija bi prosto došla kao žetva.

Drugi put je bio put “volje”. Li Dažao je marksizmu dao moralni i impulsivni prevrat. Koji god da je plan puta kojim treba ići, kineski narod je bio taj koji mora da izgradi socijalizam, da izvaja novu Kinu. S obzirom da su većina Kineza bili seljaci, a nova Kina bi se rodila kroz transformaciju samih sela.

Tokom prvih godina otkad je postao marksista, Mao je išao putem “procesa”: sindikati, gradovi, put Oktobarske revolucije. Strpljivo je čekao “visoku plimu”, čekajući u predvorju organizacije. To je bio period profesora Čena. Međutim, dešavanja na Planini izvora bila su nešto sasvim drugo. U borbi da se stvori nova politika, tokom zime 1927. – 1928. godine, vajar je bio sam sa svojom glinom. Volja je zasjenila proces. “Treba da radimo u poljima”, pisao je Li Dažao intelektualcima tokom 1919. godine, “a tada će se atmosfera kulture spojiti sa sjenama drveća i dimom seoskih dimnjaka”.

U raštrkanim selima Planine izvora živjelo je samo oko dvije hiljade stanovnika, koji su živjeli skromnim životom. Crvena zemlja je bila tanka i bilo je dosta stjenovito. Točak nije postojao, a vatra se pravila tako što se udaralo kamenom o kamen. “Rođače, kako ti je ime”, Mao je znao priupitati stidljivog seljaka na sastanku. Mudro je bio oprezan i pristojan. Politika na Planini je bila šarolikija i grublja od one u gradovima. Postojala su tajna društva i netrpeljivost između domorodaca i Haki (naroda sa sjevera). Postojala je lokalna gospoda sa vezama sa vojnim vlastodršcima i nacionalistima u ravnicama. Mao se tu našao kao stranac i morao je da radi postepeno. Nije mogao da poziva na zemljišnu reformu sa tako malo zemlje koja se tu bila dostupna. Bio je zaglavljen između bandita i zemljoposjednika. Jedni su se hranili drugima. Seljaci, koje su zemljoposjednici cijedili, nisu imali izbora nego da postanu banditi. Takva klasna struktura nije postojala ni u jednom memorandumu Partije niti u bilo kojem drugom Maovom eseju. On je uživao u tom izazovu, jer je morao da bude fleksibilan i inovativan. “Majmun” u njemu se oslobodio iz kaveza. Zakonita “žena” Partije – proletarijat – bio je daleko. U njenom odsustvu, Mao je za ljubavnicu uzeo bandite. Uspio je da sklopi dogovor sa dvojicom zloglasnih vođa bandita, koji su mu dali 600 ljudi i 120 pušaka. Vojsku je napunio lutalicama i barabama. Tokom dvije godine postojanja, većina pripadnika Crvene armije bili su pripadnici lumpena, na koje su s prezirom gledali i radnici i seljaci. On se okrenuo tim ljudima, jer nije imao izbora, ali ih ipak nije smatrao ološem: “I oni su ljudska bića, svi oni imaju pet čula i četiri uda”. Klasa na stranu, ti lumpeni su bili ugnjetena ljudska bića, a Mao je smatrao da ih može preoblikovati. Bio je to svestran rad. Trebalo je voditi i borbe protiv nacionalista koji su navirali. Isto tako, bilo je političkih i socijalnih odluka za donijeti. Šta činiti sa zemljoposjednicima? Da li bi se mogli oporezivati obični seljaci koji obrađuju zemlju?

Mao je izvršio eksproprijaciju zemljoposjednika. To je bio manje loš način da dođe do novca, nego da oporezuje obične seljake, bar u ranim fazama borbe. Neke od zemljoposjednika je dao strijeljati na javnim sastancima. Međutim, nije htio da otuđi srednje elemente, tako da je prvenstveno udarao na velike zemljoposjednike. Da bi nadopunio redovnu vojsku, formirao je milicije i Crvene gardiste, i počeo je da vrši edukaciju. Razvio je časove za kadrove, časove za vojnike, časove da seljake nauče da napišu pokoje slovo. Priručnici nisu postojali, a papira je bilo premalo, tako da su se lekcije držale tako što se sa grančicama pisalo po zemlji.

Mao je cvjetao u tim izazovima. Samo lice mu je bilo manje zategnuto nego godinu dana ranije u Vuhanu, izraz mu je bio mnogo jasniji, življi, ispunjen svrhom i reakcijama. Počelo je da poprima izgled autoriteta. Ako je njegov otac bio “bijeli” plemić u Planini muzike, Mao sa 34 godine je postao “crveni” plemić na Planini izvora.