Budalaštvo – trećesvjetaštvo

Trećesvjetaštvo (eng. Third-Worldism) je liberalna „teorija“ koja se obično spaja sa različitim granama marksizma, a u zadnje vrijeme posebno sa maoizmom.

Termin „trećesvjetaštvo“ je skovao francuski istoričar Alfred Sovi koji, za razliku od kasnije “maoističke teroije”, dijeli svijet na tri dijela ovako: prvi svijet su SAD i njihovi saveznici; drugi svijet su SSSR, Kina i njihovi saveznici, odnosno “socijalistički blok”; treći svijet su ostale, najmanje razvijene zemlje. Prvenstveno iz ovog koncepta razvija se trećesvjetaštvo kao ideologija, koja se može, a i ne mora, spajati sa marksizmom. Taj koncept podjele svijeta na tri dijela se uopšteno naziva Modelom tri svijeta. Pored toga, sličan koncept, ali ne i ime, formulisao je, između ostalih, Imanuel Valerštajn. On je podijelio svijet na centar, poluperiferiju i periferiju.

Bez određene struje marksizma, trećesvjetaštvo bi se u najbolju ruku moglo definisati kao anti-imperijalizam, ali ako smo protiv nečega, moramo biti i za nešto drugo. U nedostatku tog drugog, odnosno marksističkog pogleda, to nas ostavlja u nadi da će se stvari razriješiti same od sebe, odnosno da će kapitalizam postati “normalan” ili “pravedan”, a u slučaju marksističkih pogleda, da će svijet postati socijalistički pobjedom nad imperijalizmom. Marksisti, koji na svijet gledaju iz istorijsko-materijalističke perspektive, razumiju ne samo imperijalizam, već i socijalizam i kapitalizam, i mogu vidjeti da to nije baš tako jednostavno. Isto tako, oni trećesvjetaši koji se pozivaju na Maoa, na osnovu njegovog pogleda na imperijalizam kao glavne protivrječnosti, opet zaboravljaju da je Mao bio marksista i da je itekako pridavao pažnju unutrašnjim protivrječnostima, i to kao osnovnim. Neka zemlja može, ali i ne mora, da bude imperijalizovana da bi glavna protivrječnost postojala – bilo u obliku ostataka feudalizma, kapitalizam ili nešto drugo, a posebno to vidimo jer Mao naglašava da će protivrječnosti postojati uvijek, i u komunizmu, da postoje u svakoj stvari i ako nema protivrječnosti u sebi, onda nešto i ne postoji.

Nepoznavanje marksizma-lenjinizma-maoizma i trećesvjetaštva dovodi do sljedećih zabluda:

  1. Maoizam postaje komunistička struja koja se odnosi samo na “treći svijet”

Marksizam-lenjinizam-maoizam (MLM), koji se ponekad iz praktičnih razloga skraćeno naziva samo “maoizmom” i koji nije isto što i istorijska epoha Maove vladavine koja se obično i češće naziva “maoizmom” ili “Mao Cedungovom mišlju” koja proizilazi iz i primjenjuje se u kineskoj revoluciji, smatra se univerzalnim i svugdje primjenljivim. Stoga, MLM se ne odnosi samo na “treći svijet” i zemlje poput tadašnje Kine, već se odnosi na sve. Određene taktike (gerilsko ratovanje) i određeni koncepti (Nova demokratija) se odnose samo na specifične uslove, a njihovo prihvatanje zavisi od pravilne analize i stanja konkretnih okolnosti. Istorijski maoizam nije odvojeno tijelo teorije kao što je to postao MLM, već se javlja kao primjena i modifikacija marksizma-lenjinizma u uslovima Kine, sa mnogim izmjenama koje su univerzalizovane. MLM, na drugu stranu, predstavlja istorijski materijalizam naše epohe.

2. Trećesvjetaštvo je povezano sa maoističkom “Teorijom tri svijeta”

Trećesvjetaštvo ne proizilazi iz  “Teorije tri svijeta”, štaviše, međusobno su isključivi, kao što marksisti-lenjinisti-maoisti odbacuju oba koncepta. Trećesvjetaštvo je koncept nastao prije “Teorije tri svijeta”, a i Maovog spominjanja koncepta podjele svijeta na prvi, drugi i treći. Da razjasnimo:

a) U navodnom Maovom intervjuu sa predsjednikom Zambije Kaundom, a navodni je jer Deng već tada držao dobar dio vlasti, a Mao je bio teško bolestan, on izjavljuje sljedeće:

Po mom viđenju, Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez čine prvi svijet. Japan, Evropa i Kanada, srednji dio, pripadaju drugom svijetu. Mi smo treći svijet… Treći svijet ima ogromnu populaciju. Sa izuzetkom Japana, Azija pripada trećem svijetu. Čitava Afrika pripada trećem svijetu, a tako i Latinska Amerika.”

Osim navedenih, sumnja da je ovo Mao izjavio proizilazi iz činjenice da potpuno nedostaje klasni pogled na svijet, što je neobično za njega, međutim, postoje i maoisti koji misle da je Mao zastranio u posljednih pet godina života. To na stranu, Mao je uvijek insistirao da je pitanje nacionalnog oslobođenja pitanje klasne borbe. Čak i da je izjava o tri svijeta zaista Maova, nije ni bitno zbog sljedećeg: takav usputni komentar, koji, iako ako javno rečen jeste greška, ne znači puno. On se odnosi na realnu političku situaciju svog doba, odnosno pitanja odnosa konkretnih snaga. Vic kaže da bog neće više da ide na ljetovanje na Zemlju, jer je bio jednom prije 2000 godina kada se poseksao i ljudi mu to pamte do danas. Takav je slučaj sa ovom izjavom. Ovakva viđenja su česta boljka komunista koji se upuštaju čisto u geopolitiku i time upadaju u teritoriju koja nije napravljena za njih. To nije stvar za zanemariti, ali komunistima to nije primarna, a pogotovo jedina stvar.

b) Kao što je rečeno, to je jedna navodna izjava Mao Cedunga, ne teorija. Iste godine, tri mjeseca nakon “intervjua”, Deng Sjaoping na sjednici Ujedinjenih nacija širi ovaj pogled o podjeli svijeta na tri dijela i postavlja temelje budućoj teoriji. Godine 1977., godinu dana nakon Maove smrti, kineske vlasti, tada već potpuno revizionističke i pod Dengovim vođstvom, stvaraju Teoriju tri svijeta. Ona je navodno zasnovana na toj Maovoj rečenici i konceptu, ali kad se pogledaju stvari izbliza, jasno se vidi da je to klasični dengistički koncept koji mu je odgovarao i koji je zagovarao dok je i Mao bio živ. Deng je to morao uraditi da bi pronašao teorijski i legitiman razlog za saradnju sa SAD-om. Bitno je naglasiti da dengistička klika tokom dobrog dijela Maove vladavine drži vanjsku politiku Kine u svojim rukama. Stoga, “Teorija” tri svijeta nema veze sa današnjim trećesvjetaštvom, pa ni onim maoističkim.

 

Vidimo da trećesvjetaštvo ne proizilazi iz Maove misli, već je zapravo odbacuje jer su suprotni koncepti. Zbog čega se onda još maoizam povezuje sa trećesvjetaštvom? Prije svega, bitno je razjasniti: maoizam (trećesvjetaštvo) nije jedina struja trećesvjetaštva, već je možda samo trenutno najpoznatija zbog nekih internet “heroja” koje nećemo ovom prilikom promovisati. Štaviše, to nije ni prva socijalistička struja trećesvjetaštva, jer postoje i: anarhistička, marksistička, marksističko-lenjinistička, socijal-demokratska, koje sve prethode onoj maoističkoj. Ipak je za nas najbitnija ona koja proističe iz maoizma, tj. još prije Dengove Teorije tri svijeta.

Kao što u sadržaj lenjinizma spadaju struje Staljina, Trockog i Buharina, tako i u sadržaj maoizma spadaju njegove poput linbiaoizma i dengizma. Dengističke, desne devijacije, već smo se dotakli, međutim, ovde je bitan linbiaoziam, lijeva devijacija. Lin Biao je bio jedan od glavnih generala kineske armije u Maovom periodu i vrlo uticajna ličnost, ali njegova teoretska devijacija je bila kako vojna, tako i produktivistička. Naime, on je začetnik teorije okruživanja gradova sa sela, što je bio dobar potez za datu situaciju, međutim, ne i ako se pretvori u univerzalnu strategiju, jer nije planeta Zemlja Kina sredinom 20. vijeka: “Konkretna analiza konkretne situacije”, rekli bi Lenjin i Mao. Lin Biao je donekle to uradio, ali su neki trećesvjetaši to doveli još višeg nivoa: koncepta “Globalnog narodnog rata”, odnosno da narodi trećeg svijeta treba da se dignu i da vojno poraze prvi svijet, što bi valjda dovelo do svjetske pobjede socijalizma. To u potpunosti zanemaruje unutrašnje – osnovne – protivrječnosti i istorijski materijalizam, stoga, iako su namjere dobre, metod je pogrešan, a time i nemarksistički. Spajanjem trećesvjetaštva i linbiaoizma nastaje maoizam (trećesvjetaštvo) koje se razlikuje od ostalih navedenih struja u koje ovde ne ulazimo. Pored toga, maoizam (trećesvjetaštvo) može a ne mora da prihvata druge elemente Mao Cedungove misli.

Usput je bitno naglasiti ono što je i Mao često govorio: “lijeve” devijacije su u svojoj suštini desne. I pored činjenice što je Deng bio desna devijacija, a Lin Biao “lijeva”, i u tom desničarskom okviru u koji oba spadaju, dengisti su, u neku ruku, ljevlje od linbiaoista. To je zbog toga što dengisti djeluju na osnovu svoje klasne pozicije – buržoaske, međutim, oni ne negiraju postojanje protivrječnosti i klasa u marksističkom smislu, a to je upravo što ovi potonji čine.

U zadnje vrijeme, trećesvjetaši su često “maoisti” iz razloga što su većina aktivnih ili u pripremi revolucionarnih borbi zapravo maoističke, pa valjda pokušavaju da privuku nekakve internet poene (jer te organizacije postoje uglavnom samo na internetu) na osnovu toga. Interesantnija stvar je što taj trend polako prestaje, pa se oni počinju nazivati samo “trećesvjetašima” ili “anti-imperijalistima” (kao što je to uradila jedna od prvih organizacija koja je počela kao maoistička (trećesvjetaška) a sada je samo revolucionarna antiimperijalistička) i samo usput dodajući elemente maoizma svemu tome u nekoj formi ili, prosto, neki dio maoističke retorike. Naime, maoizam kao odvojeno tijelo od marksizma-lenjinizma nastaje tek nakon Maove smrti i to prvenstveno zaslugom Komunističke partije Perua (šp. Partido Comunista del Perú – PCP) i predsjednika Gonzaloa. PCP je zajedno sa dobrim brojem partija koje su bile pod uticajem maoizma osnovala internacionalu, odnosno Revolucionarni internacionalistički pokret (en. Revolutionary Internationalist Movement – RIM) 1984. godine, a kasnije i proglasila maoizam trećim i višim stepenom, tj. zasnovala marksizam-lenjinizam-maoizam. Radi toga, iste godine je nasuprot njima osnovan i Maoistički međunarodni pokret (Maoist Internationalist Movement – MIM), jer je između dva pokreta bilo neslaganja u pogledu vođstva, a i samog trećesvjetaštva. Iz potonje internacionalne organizacije potiču struje koje su kasnije definisale sulude teorije poput “globalnog narodnog rata”, i one su, naravno, tadašnji predvodnici maoizma (trećesvjetaštva).

Stoga, maoizam (trećesvjetaštvo) je devijacija istorijskih pojava u okviru maoizma i njegovog spajanja sa nemarksističkim pogledima, i odatle proizilazi njegovo ime jer se tad i pojavio, nikako na osnovu same Maove “teorije”. Bitno je naglasiti da ne samo da trećesvjetaštvo nije jedna kompaktna ideologija, već i da postoje razne struje u maoizmu (trećesvjetaštvu) koje se razlikuju u mnogočemu. Neke su prosto anti-imperijalističke sa prihvatanjem nekih elemenata Mao Cedungove misli, dok druge smatraju da je to četvrti stepen razvoja marksizma – MLM-trećesvjetaštvo, i politike svih njih se u manjoj ili većoj mjeri razlikuju, i čak su često potpuno suprotne. I pored svega toga, postoje neke zajedničke crte koje dijele sve grane, i koje ih čine nemarksističkim:

  1. Kao što je djelimično rečeno, negira se istorijski materijalizam. Negiraju se protivrječnosti, a stvari se uprošćavaju i banalizuju, čime se gubi naučni pogled na svijet.
  2. Negira se dijalektički materijalizam, i on postaje vulgarni materijalizam ili identitetske politike.
  3. Negira se marksistička teorija vrijednosti – Ovo je jedna od ključnih stvari koja razlikuje striktno teoriju trećesvjetašva od ljudi koji, po lenjinističkom shvatanju imperijalizma smatraju da revolucija ima više šanse da izbije na “slaboj karici” kapitalizma, što se pokazalo tačnim. To dovodi do toga da ljudi misle da je trećesvjetaštvo djelimično ispravno, jer je tako i Lenjin navodno gledao. Tu je isto problem jer neki koji ne prihvataju takvo trećesvjetaško negiranje marksističke političke ekonomije zarad novih revizija ili shvatanja, imaju drugačiji pogled na političku ekonomiju, kao npr. Samir Amin. Međutim, to su relativno manje razlike od ove ključne tačke, a to je da se višak vrijednosti u proizvodnim aktivnostima izvlači direktno u proizvodnji, ne u razmjeni. Ako bi tvrdili suprotno, onda bi to značilo da je vrijednost isto što i cijena. Ironično, to za sobom povlači negiranje čitavog marksizma, pa time i borbu protiv kapitalizma u borbu za nekakvu neosnovanu jednakost. Čak iako je borba za socijalizam u pitanju, ona postaje nenaučna, stoga na osnovu pogrešne obično teorije uslijedi i pogrešna praksa, kao što se da i vidjeti.
  4. Samim tim se zanemaruju klase i one više nisu marksističke, u svoj svojoj kompleksnosti i dinamici, već se jednostavno dijele na treći svijet kao proletarijat, i prvi svijet kao buržoaziju. Ima i struja koje misle da nije baš čitav prvi svijet buržoazija, ali da proletarijat nije dovoljno jak ili velik da povede revoluciju, stoga se treba skoncentrisati na pomoć onima u trećem svijetu da pokrenu revoluciju – bilo direktnom pomoći, bilo napadom iznutra na svoju zemlju, tj. otporom. Opet, takvo tumačenje je istorijski nematerijalističko, idealističko i defetističko. Pobune, narodni ratovi i druge vrste oružanih i masovnih sukoba su se pokazali mogućim u razvijenom i imperijalističkom svijetu. Neosporno da komunisti, a tako i svi “pošteni” ljudi u imperijalističkim zemljama treba da rade protiv imperijalističke pljačke ostatka svijeta koje provode njihove zemlje, a pogotovo oružanih napada na iste, međutim, i dalje je uglavnom njihova glavna protivrječnost ona između rada i kapitala, i njihov glavni zadatak je raditi na izgradnji revoluciji kod kuće.
  5. Pošto postoji potreba da se objasni nedostatak proletarijata u prvom svijetu, tu se uključuje teorija “radničke aristokratije” i poziva se na citate Engelsa i Lenjina. Kao i sa Maovim citatom, izjave Engelsa i Lenjina o tome su donekle tačne, međutim, to opet nisu teorijske pretpostavke i sveto slovo na kojem se gradi čitava nova teorija, a zanemaruje sve ostalo. Radnička aristokratija je “potkupljeni” dio radništva u imperijalističkim zemljama, koji ne osjeća potrebu za revolucijom. Tu se, međutim, gleda samo na “aristokratija” a zapostavlja se dio u kojem je to zapravo “radnička.” Iako mnogi marksisti vrše klasni redukcionizam pa objašnjavaju pitanje klase samo kao vlasništvo nad sredstvima na proizvodnju, pa čak i neke dublje ali ipak loše analize, ovo je još jedna veća krajnost – potpuno zanemaruje sve moguće aspekte klase (pozicija, svijest, odnos sa drugim klasama) i svodi klasu na čisto novčana primanja.
  6. Trećesvjetaštvo često uključuje klasni esencijalizam kad pretpostavlja da neko ko je rođen na određenom mjestu biva određena klasa, potpuno zanemarujući sve ostalo. Isto tako, skoro potpuno zapostavlja činjenicu da i taj treći svijet ima buržoaziju, i to često koja nije samo kompradorska, ili potplaćeni izdajnici, već da proističe iz unutrašnjih odnosa zemlje, ili čak odnosa te buržoazije prema drugim zemljama, tj. buržoazija tzv. zemalja tog “trećeg svijeta” isto može biti imperijalistička.
  7. Ne uzima u obzir subjektivne okolnosti u zemljama svijeta, kako imperijalističkih, tako ni imperijalizovanih. Kad se uključi klasni esencijalizam, postavlja se pitanje, da trećesvjetaštvo pobijedi, ko bi onda u imperijalističkim zemljama vršio diktaturu proletarijata ako ga nema, ili će se nekim čudom, protivno esencijalističkoj logici, hrpa tog naroda transformisati u proletarijat? Ako pak uključimo klasu “novčanih primanja” u tu priču, šta garantuje da će novoobogaćeni proletarijat ili grupe “trećeg svijeta” koje pobijede zapravo težiti socijalizmu i komunizmu? Nije stoga čudno da neki trećesvjetaši često podržavaju oružane bande sa nikakvim ili lošim političkim ciljem, narko-kartele, IDIL ili nešto drugo.

U suštini, veći razvoj proizvodnih snaga dovodi do veće produktivnosti, a uz imperijalizam, to ide na štetu “trećeg svijeta” po samoj prirodi kapitalizma. Međutim, to ne stvara novu klasu i ne postoji tzv. globalna klasa. To je uobičajeno funkcionisanje imperijalizma koji se zaista mora zbaciti da bi se izvršila socijalistička transformacija. Međutim, centar proizvodnje, a time i klasa, je uvijek nacionalnog karaktera. To, naime, ne znači, da proletarijat nema politički cilj da osvoji čitav svijet – to se podrazumijeva za konačnu pobjedu komunizma i socijalizma – ali u istom odnosu klase kao zasnovane u nacionalnim okvirima strukturalno, i politički kao internacionalne klase, javlja se jedan veliki problem koji  komunistička praksa mora da razriješi, i štagod trećesvjetaši i njima na po tom pitanju čudan način srodni trockisti mislili, ona ga nije razriješila u praksi, jer ne možemo čistom voljom natjerati svjetsku revoluciju. To je jedan od razloga zašto ne može biti potpune slobodne trgovine ili anarho-kapitalizma, bar ne dugotrajno, a to nam osim marksističke ekonomije pokazuju i skorašnji globalni politički primjeri, a isto i sam vojni aspekt imperijalizma. Do zablude da su u pravu a i da su marksisti, trećesvjetaše dovodi vulgarno čitanje Marksa ili njegova revizija. Naime, ako se držimo samo na brojkama i vulgarnoj ekonomiji, eksploataciju vrše i radnici u razmjeni nad proizvodnim radnicima, bilo unutar firme ili države. Međutim, ekonomija ne samo da je politička, već dijalektički odnos podrazumijeva i ugnjetavanje, a marksizam i mnoge ostale aspekte koji čine jednu cjelinu proleterske nauke, u suštini – monizam – tj. dijalektički materijalizam. Svesti svu kompleksnost proizvodnih i društvenih odnosa na matematiku je promašeno.

Sve u svemu, trećesvjetaštvo, a time i ono maoističko, je jedna nedovoljno definisna, nedosljedna, vrlo tanka ideologija koja za svoj liberalni sadržaj nekad koristi marksističku retoriku. Zanemaruje sve sastavne elemente marksizma – filozofiju, političku ekonomiju i naučni socijalizam. Nije nimalo značajna ideologija niti zastupljena u tom samom “trećem svijetu” u čije ime navodno govori, već se pojavljuje uglavnom u imperijalističkim zemljama, i to na marginama. Trećesvjetaške organizacije nekada znaju biti glasne, ali imaju vrlo malo konkretnog uticaja, što se podrazumijeva s obzirom da njihova borba obično nije u njihovoj zemlji već negdje tamo.