Sigurnost za tastaturom ili kako postati internet ratnik

Ako ste komunistički aktivista, ili to planirate postati, treba da do neke mjere pazite i na sigurnost na internetu i generalno u korištenju elektronskih sprava, posebno telefona i računara, jer su nam često tu mnogi podaci koji mogu da budu i inkriminirajući, a možda i povjerljivi iz drugih razloga. Nije da ovaj tekst ne vrijedi za bilo kakve druge aktiviste, ili bilo koga uopšte, već, prosto, blog je pisan prvenstveno za komuniste i iz komunističke perspektive, tako da će upravo drugovi i drugarice lakše razumjeti neke stvari bez da se detaljnije objašnjavaju.

Postoji više nivoa zaštite, a isto tako i više razloga zbog kojih bismo koristili neku specifičnu, sve zavisno od toga u koje svrhe nam služi. Ovdje će biti obrazloženi samo neki. S obzirom da ovo nije IT blog, neće biti previše detalja o tome kako šta funkcioniše, ali dugogodišnje iskustvo progresivnih pokreta je pokazalo koje su prakse dobre, a koje loše, bez da svako od nas mora znati sve detalje.

Jasno je da je sve što je na internetu, u isto vrijeme je i ranjivo. Isto tako, korištenje interneta i društvenih mreža ima i dobre i loše strane, ali tu i tamo se zadesi neko ko poziva da se u potpunosti “skinemo sa interneta”. Zašto to nije dobro, biće obrazloženo kasnije.

 

Kako i zašto

Većina nas koristi telefone sa Guglovim (eng. Google) Android operativnim sistemom. Iako je sam Android otvorenog koda, većina telefona dolazi sa Gugl aplikacijama koje to nisu, stoga, prinuđeni smo da imamo aplikacije za koje ne znamo šta rade. Još gora situacija je po pitanju Eplovog Ajfona (eng. Apple, iPhone), čiji je iOS operativni sistem zatvorenog koda. Stoga, najsigurnije bi bilo da koristimo telefone na kojima se nalazi ne samo operativni sistem otvorenog koda, već na kojem sami biramo sve aplikacije koje ćemo instalirati, a one nužne aplikacije, ako ih i ima, da budu otvorenog koda. Bilo je takvih pokušaja u prošlosti, ali nijedan nije zaživio, ali zato se u drugoj polovini 2019. godine očekuje izlazak Librem 5 telefona, koji je upravo takav, i koji garantuje ono što nam treba. S obzirom da takav telefon ne proizvodi velika korporacija, cijena takvih telefona, kada i budu dostupni, neće biti pristupačna svima (600 evra je cijena telefona ako se naruči unaprijed).

Druga opcija je koristiti stare telefone koje smo koristili do izlaska i masovne upotrebe pametnih telefona. Iako su “zatvorenog koda” to je smiješno jer su oni, zapravo, nikakvog koda. To znači da imaju samo osnovnu funkcionalnost (pozivi i poruke), a to je cijena ako ne želimo da nam se prati fizičko kretanje (koje Guglovi uređaji obavljaju čak iako isključimo “lokaciju”, a pretpostavlja se čak i ako nam je telefon isključen), a ujedno da imamo mogućnost da pozivamo i šaljemo poruke u slučaju nužde. Na engleskom se takvi telefoni nazivaju “burner phones” (burn – gorjeti) jer ih ljudi često koriste par puta pa ih onda spale, jer su vrlo jeftini, tako da nije problem riješiti se dokaza. Kod nas ima još jedna prednost koja nije dostupna svugdje, a to je da koristimo takve telefone na duge staze, s obzirom da imamo prepaid kartice koje možemo dobiti jeftino za par evra, i možemo ih se riješiti nakon par korištenja. Svi imamo bar jednog poznanika pajdomana koji ih koristi na takav način.

S obzirom da gore pomenuti tip sigurnog telefona još nije dostupan, a i kad bude, teško da će ga ko moći priuštiti kako zbog cijene, tako zbog eventualne nemogućnosti korištenja nekih vrlo često korištenih, ali nesigurnih, aplikacija, pored korištenja jednokratnog telefona / kartice ostaje nam opcija da to kombinujemo sa upotrebom laptopa, i to ne bilo kakvog laptopa nego laptopa na jednoj od Linuks (eng. Linux) distribucija.

Prvo, laptop (prijenosni računar), a ne desktop (onaj veliki što je postao dio namještaja u sobi), upravo iz razloga mobilnosti. Ne samo da ga možemo nositi sa sobom bilo gdje, već ga možemo i lakše sakriti i prenijeti. Isto tako, što manji, to bolji (nije riječ o tim stvarima!). Laptopi od 12 inča (dijagonalna mjera ekrana) su idealni.

Drugo, šta je Linuks i zašto baš njega da koristimo? Naime, većina nas kada kupimo računar, dobijemo instaliran Majkrosoftov Vindous (eng. Microsoft, Windows) operativni sistem. S obzirom da je to privatni softver zatvorenog koda, kao ni kod telefona, mi isto tako ne znamo šta on sve radi pored toga što nam obavlja naredbe koje mu dajemo (da pokrene pretraživač, uređivač teksta, igre, itd.). U suštini, mi ne možemo znati da li svaki dio teksta koji se napiše u nekom Vindousovom programu (npr. Word) kada imamo internet odlazi u neku Majkrosoftovu bazu podataka. Možda to zvuči paranoično, ali po priznanju Fejsbuka (eng. Facebook) i mnogih drugih, kada otpremimo (eng. upload) slike ili statuse ili bilo šta drugo na mnoge od tih servisa, čak iako ne objavimo, oni trajno ostaju u njihovim bazama podataka, tako da svaka psovka ili ljuta poruka koju ste nekom kucali pa se u zadnji sekund pokajali i obrisali bez da ste udarili “pošalji”, i dalje negdje postoji. Jeste, istina je da je američki Kongres primorao Majkrosoft da njihovim stručnjacima pokažu izvorni kod Vindusa da bi se uvjerili da nema kakvih malverzacija, ali kolike su šanse da Majkrosoft nije imao čistu i pripremljenu verziju baš za te svrhe? Kao i sa telefonima, ista je priča i sa Eplovim računarima – Mekbucima (eng. MacBook).

Linuks je operativni sistem[1] koji se pojavio početkom devedesetih, i razvija ga zajednica od oko 4.000 ljudi aktivno, iako još uvijek pod vodstvom čovjeka koji ga je prvi napravio – Finca Linusa Torvaldsa, a njegovom razvoju može da doprinese ko god hoće, i ko se, naravno, u to razumije. On je otvorenog koda, tako da svaki dio, svaka aplikacija (ili program) su uvijek dostupni svima na uvid. Pored toga, Linuks se često naziva i GNU / Linuks, gdje GNU (igra riječima, van teme ovog teksta) predstavlja skup aplikacija koje su podložne političkom aspektu slobodnog softvera i softvera otvorenog koda.[2] To je, ukratko, pored objašnjenog otvorenog softvera, ime koncepta koji zagovara slobodu da se softver koristi na bilo koji način i u bilo koje svrhe.

Iako je digresija, možda nekome bude zanimljiva. Vrlo često se na internetu može čuti da je Linuks komunistički operativni sistem, zavisno gdje i u kojem smislu. Samog osnivača Linuksa, Linusa Torvaldsa, američki mediji (jer odavno tamo živi) su optuživali da je socijalista ili komunista. On je znao reći “ako je to socijalizam, ja sam socijalista” ili slične stvari, poput toga da zagovara socijalizam, odnosno radničku kontrolu nad sredstvima za proizvodnju na raznorazne optužbe, ali sigurno na ništa na ono što bi mi nazivali socijalizmom, tj. da zagovara diktaturu proletarijata. Zanimljiva činjenica je da je njegov otac, Nils Torvalds, duže od 10 godina bio član marksističko-lenjinističke Komunističke partije Finske. Pored toga, već spomenuti politički aspekt, po kojem se Linuksu dodaje prefiks GNU, najglasnije zagovara jedan čovjek – Ričard Stalman (eng. Richard Stallman) koji je socijaldemokrata, a što je za dobar dio američke javnosti to kao da je tvrdokorni “staljinista”. Štaviše, nasljednik Bila Gejtsa (eng. Bill Gates) u Majkrosoftu, Stiv Balmer (eng. Steve Ballmer), bio je poznat po tome što je nazvao Linuks komunističkim proizvodom, i smatrao ga velikim zlom i prijetnjom, i često agitovao protiv istog. Linuks nikad nije bio vodeći operativni sistem, tako da tu nije bilo neke finansijske prijetnje za Majkrosoft, s obzirom da ga koristi tek 2% korisnika računara, a taj broj se, ironično, poduplao tek kada je Gugl izbacio svoju verziju operativnog sistema zasnovanog na Linuksu – Krombuk (eng. Chromebook). Pored toga, Vindous 10 operativni sistem je inkorporisao Linuks jezgro, tako da toliko o tom suparništvu, bar sa Majkrosoftove strane. Na sve dosad rečeno, ljudi koji koriste Linuks zasigurno nisu samo komunisti. Štaviše, veliki broj ljudi koji zagovaraju Linuks i koji su glasni po tom pitanju su vrlo često otvoreno prokapitalistički orijentisani. Njima nije problem ni eksploatacija, niti “slobodno tržište”, već upravo ta sigurnost na internetu, nevezano “da li neko ima šta da skriva ili ne”, tako da u neku ruku, ti ljudi, objektivno – ne i subjektivno, mogu više doprinijeti slobodi i komunizmu od onih komunista koji kažu: “Nek me špijuniraju, ja nemam šta da skrivam.” Pored toga, zasigurno da taj veliki (i najčešće besplatni) rad i saradnja na razvoju Linuksa ima neke elemente “socijalizma”, mada ima više elemenata anarhizma i anarho-kapitalizma.

Linuks dolazi u takozvanim distribucijama, jer nije dovoljno imati samo operativni sistem već i grafičko okruženje i druge potrebne stvari. Ako postoji jedna distribucija za koju svi znaju, to je onda čuveni Ubuntu. Međutim, Ubuntu, iako slobodan i otvorenog koda pa ga možete uzeti besplatno i koristiti vječno takav kakav jeste i istraživati koliko hoćete, ipak je u vlasništvu jedne, sada povelike, korporacije.

 

 

Linuks – prednosti i mane

Prednosti su upravo sigurnosne prirode. Ne tvrdi se ovdje da nema lošeg softvera na Linuksu koji ne špijunira, prosto, samo da svaki dio softvera, jer je otvoren, neko je ispitao, i zajednica uvijek ima dobre preporuke za ono šta da se koristi. Sa Vindousom to nikad ne možemo znati, jer ne znamo ništa o tom softveru osim onog što nam on dopušta da vidimo. Tako da sam uređaj na kojem je instaliran Linuks, sigurno vas ne prati, osim ako vi ne instalirate aplikaciju koja će to da radi.

Možete da instalirate sve što hoćete, a ne morate ništa mimo osnovnih procesa. Tako da i računar koji je star 10 i 15 godina, može puno brže da funkcioniše na nekoj Linuks distribuciji nego na Vindousu, jer zahtijeva mnogo manje hardverskih komponenti.

Iako postoje virusi i za Linuks, oni su skoro zanemarivi u odnosu na sve viruse za Vindous koji kruže. Pored toga, možete ići na bilo koji vebsajt i biti potpuno sigurni, čak i da kliknete na one reklame što vam nude milione ako uđete, neće vam ništa biti, jer upravo su to virusi za Vindous koji na Linuksu ne mogu uraditi apsolutno ništa. Samim tim, ne treba vam antivirus koji često usporava vaš računar.

Na Linuksu možete koristiti sve što koristite na svom računaru koji ni ne znate kako se zove niti šta o njemu, a imate ga pred sobom, a vjerovatno ima Vindous 7 ili 10. Iste pretraživače, iste programe ili ekvivalente istih, samo otvorenog koda. Možete ga napraviti takvim da izgleda identično vašem Vindous okruženju na kojem radite. Jedina bitna mana za prosječnog korisnika, ali vrlo specifična, je za one koje se bave grafičkim dizajnom. Iako tu postoje ekvivalenti aplikacija, one nisu na nivou kao kod Majkrosofta ili Epla. Isti slučaj je sa video igrama, iako u zadnje vrijeme mnoge franšize razvijaju igre i za Linuks. Međutim, ništa od toga nama nije bitno. Linuks ima sve ostale elemente, prvenstveno one koji se tiču sigurnosti.

Za najprostiji nivo, tj. običnog korisnika i minimum zaštite preporučuje se upravo Linuks, i to neke jednostavne distribucije poput Linuks Minta. Mint je jedna od najpopularnijih distribucija, vrlo je “lagan” i pristupačan novim korisnicima jer je, kad se instalira, vrlo sličan Vindous okruženjima na koja smo već navikli. Instalacija ove distribucije je vrlo jednostavna. Skinete fajl, narežete ga na USB i uključite, i pri ponovnom pokretanju računara pratite instrukcije. Čak možete sačuvati i svoj stari Vindous sistem tako što Linuks instalirate pored svog Vindousa, i svaki put kada palite računar, birate na koji od ta dva ćete ući. Ono što sve distribucije Linuksa pri instalaciji nude jeste enkriptovanje ne samo podataka, već i drugi, dublji nivo, enkripcija svih, pa i sistemskih podataka. To je preporučeno, jer, iako će malo usporiti vaš sistem, imaćete veći nivo zaštite.

Pored Minta, jedna od ljepših distribucija je i Deepin, proizvod pod pokroviteljstvom kineske vlade.

Pored svega toga, preporučuje se i postavljanje šifre za prijavljivanje na računar.

Ozbiljne organizacije, a sa time dolazi i malo veća računarska pismenost, koriste Linuks Tails. Ovo je najsigurnija distribucija najsigurnijeg operativnog sistema, do te mjere da pravi velike probleme i američkoj NSA. On se koristi tako što na računaru mora biti već instalirana neka distribucija Linuksa, a zatim se Tails pokreće direktno sa USB-a. On, možemo slobodno reći, ne ostavlja nikakve tragove na internetu ako se pravilno koristi u kombinaciji sa ostalim softverom.

Pored samog operativnog sistema, što i sam Tails koristi, a što možete koristiti i na drugim distribucijama, pa i na Vindousu, preporuka je korištenje Tor pretraživača. Bez ulaženja u detalje, to nije tipičan pretraživač, čak se ne instalira na tipičan način, već se odmah može koristiti, pa čak i koristi taj trik da mu je ime fajla koji ga pokreće – Fajerfoks (eng. Firefox), a ne Tor, da bi se predstavio nominalno kao drugi pretraživač. Ostali trikovi su te prirode da preusmjerava mreže kojima se priključujete na servere (internet adrese, za potrebe teksta) širom svijeta, a isto tako, na primjer, po automatizmu ne koristi punu rezoluciju (razmjer) vašeg monitora da se ne bi poklopila sa tipičnom rezolucijom vašeg računara, tako da su išli i do tih detalja da zamaskiraju trag korisnika.

Još jedna stvar koju koriste ne samo Tails i Tor, već se to može uraditi nezavisno od njih, jeste VPN (eng. Virtual Private Network – Virtuelna privatna mreža). Naime, svaka internet sprava (naši modemi, ruteri) imaju specifičnu adresu koja se naziva IP adresa (eng. Internet protocol), baš kao što svaka kuća ima svoju adresu. Stoga, ako posjetite bilo koji vebsajt, ta adresa ostane zabilježena. Za naše potrebe je dovoljno reći ovo: VPN programi maskiraju vašu IP adresu, tako da kada se pojavite na nekom serveru (ili vebsajtu), ne pojavljujete se pod svojom IP adresom, već nekog posrednika, odnosno adresom VPN servera. Ima mnogo besplatnih (a time često ograničenih) VPN klijenata, ali je preporuka, ako se koristi za bitne svrhe, da se uzme neki plaćeni klijent koji daje sve pogodnosti.

Ovo su neki koji se preporučuju: Beršer (eng. BearShare) i Sajbergost (eng. CyberGhost). Ako sumnjate u njihovu efikasnost, neka vas ovo utješi. Naime, poznato je da je većina našeg softvera ilegalno skinuta sa interneta ili pribavljena na neki drugi način. Od samog operativnog sistema, do skoro sve i jednog programa, potrebno je plaćati licencu i kupiti sam program. Može se pretpostaviti da od ljudi koji ovo čitaju, rijetko ko da je ikad to i uradio. Primjera radi, u Njemačkoj to je obaveza. Stoga, ne samo po pitanju softvera, već i gledanja filmova itd., upravo se koriste VPN-ovi putem kojih se sadržaj skine bez da zaduženi državni organi imaju uvid u to. U svakom drugom slučaju, doći će vam visoka kazna na kućnu adresu.[3]

Što se tiče pretraživača, ako vam Tor zvuči komplikovano za redovnu upotrebu, možete ga koristiti u posebnim situacijama, a u svakom drugom slučaju, preporučujemo da koristite Fajerfoks pretraživač. To je pretraživač otvorenog koda i, za razliku od Gugl Kroma (eng. Chrome) koji je zatvorenog koda i privatni softver, znamo da nas Fajerfoks ne prati. Većina Linuks distribucija dolazi sa instaliranim Fajerfoksom, a Vindous često dolazi ili samo sa njihovim nebitnim pretraživačem, ili zajedno sa Kromom, Guglovim špijunskim proizvodom.

Pored toga, kada koristite pretraživač, imate opciju da ga koristite u privatnom ili inkognito prozoru, tako da vam na računaru ne ostaje ono što ste radili, tj. takozvana sesija. Iako to ne sakriva vaše radnje od provajdera internet usluga, može donekle da sakrije vaše radnje od nekoga ko bi imao pristup vašem računaru.

Tako da u kombinaciji sa starim “glupim” telefonom i računarom sa Linuksom, sigurno ćete se više osigurati nego samo sa modernim telefonom na kojem imate sve, ili još sa računarom na kojem je instaliran Vindous.

 

Sigurne aplikacije

Da bi aplikacija bila sigurna za naše svrhe, prvi uslov koji treba da ispuni je da je otvorenog koda. To, naravno, nije dovoljno dobro samo po sebi, jer može kod biti slobodan na uvid, ali ako je loš, onda je i beskoristan. S obzirom da ima drugova (a i drugih entuzijasta koji nisu politički aktivisti) koji se bave i time, i sa vremenom i iskustvom, pokazalo se da su sljedeće aplikacije najbolje za korištenje.

Signal – sigurna aplikacija za instant poruke. Postoji verzija za telefon i za računar, obje su otvorenog koda i, naravno, besplatne. Ovo ne samo da je trend, već i dužnost ako se bavite “raznoraznim” aktivnostima. Većina maoista koriste upravo ovu aplikaciju, i zasad nije bilo problema koji su prouzrokovani curenjem informacija iz iste (a mnogi su stradali na sudovima zbog Fejsbuk i Džimejl poruka). Preporuka je da se aplikacija koristi na jednom sredstvu. Ako imate “glupi” telefon i Linuks računar (pa i Vindous) onda ga korisite na računaru ukoliko je laptop u pitanju i ukoliko je uvijek uz vas. Ako koristite pametni telefon, onda ga imajte samo tu. Ako koristite na oba uređaja, onda s vremena na vrijeme, ili u vrijeme odsustva, isključite sinhronizaciju uređaja, tako da ako vam npr. neko ima pristup računaru, da ne vidi trenutno šta radite na telefonu. To vrijedi za sve aplikacije, pa tako i ovu, a isto i sljedeće: opcija kojom se nakon nekog vremena obrišu sve poruke između dvije osobe je obavezna.

Ako šta znači, američki Kongres već neko vrijeme preporučuje svojim zaposlenima da koriste enkriptovane aplikacije poput Signala i Vacapa (eng. WhatsApp). Odnedavno, pojavljuju se navodi da američki predsjednik Donald Tramp (eng. Donald Trump) želi tome da stane u kraj, jer to otežava posao represivnom aparatu države, tako da teži ka tome da preduzeća koja su vlasnici tih aplikacija dopuste njegovoj administraciji da uđu u njihove podatke, a time i korisnika, da bi vlasti mogle da imaju uvid u informacije koje iz zanimaju.

To, međutim, nema efekta na aplikacije poput Signala, koje su otvorenog koda i čiji proizvođač nije tipična korporacija. Pored toga, ostale aplikacije poput Vacapa i Mesendžera (eng. Messenger) ionako nisu sigurne, jer iako možda podaci nisu dostupni američkoj, ili nekoj drugoj vladi (osim po potrebi), jesu dostupni samoj korporaciji, pa makar bilo u “naivne” svrhe poput reklamiranja.

To možda treba naglasiti: neke od najpopularnijih aplikacija, odnosno korporacija iza njih, poput Fejsbuk Mesendžera, jesu davale, i daju, informacije državnim organima o aktivnostima na njima.

Još jedna poznata i sigurna aplikacija je Telegram, koja nije u američkom vlasništvu. Iako su postojali navodi da je Telegram vladama proslijedio informacije o ISIS-u, čiji su članovi koristili tu aplikaciju, oni nisu dokazani. To na stranu, priznali su da blokiraju sadržaj ukoliko on nije “mirne prirode”. S obzirom da, bar u budućnosti, a tamo gdje već ne ratuju, komunisti neće sigurno biti mirne prirode, možemo se pozdraviti sa ovom aplikacijom.

ProtonMail – siguran imejl (eng. email) klijent, razvijen u Švajcarskoj i otvorenog je koda. Možete ga koristiti u pretraživaču ili skinuti aplikaciju za telefon (iako jedino aplikacija za telefon još nije otvorenog koda, ali će uskoro biti). Ne ulazeći u tehničke detalje, vjerovatno najpopularniji od sigurnih imejl servisa trenutno, i broj korisnika se uveliko povećava. Besplatan je za korištenje i odlično izgleda. Postoji i plaćena verzija sa više prostora. Takođe, jedina malo veća mana, a koja se može popraviti kupovinom plaćenog paketa, je ta što se, bar zasad, ne mogu napraviti mejling liste veće od 25 ljudi, koje su još uvijek popularne u komunističkim krugovima. S obzirom da veličinu većeg broja organizacija kod nas, to možda nije ni potrebno?

Šalu na stranu, s obzirom da je Jahu (eng. Yahoo) raskrinkan da je prosljeđivao američkim agencijama stotine miliona imejlova, a Guglov Džimejl (eng. Gmail) nije daleko od toga (pored pojedinih slučajeva kada su priznali da vladama šalju informacije, koriste ih i za reklamiranje, što znači slanje velike količine podataka drugim korporacijama ili korištenje istih za svoje svrhe), siguran imejl klijent je više nego potreban.

Na koji način koristiti? Kao i u svim slučajevima, potrebno je više naloga. Čak i ako zadržite naloge na društvenim mrežama i svemu bitnom što bi moglo ugroziti vaš integritet curenjem informacija ili “hakovanjem”, definitivno treba prebaciti na ProtonMail nalog napravljen za te svrhe. Ne stavljati nikakvo osiguranje na šifru koja treba da bude jedinstvena i samo je upamtiti u svojoj glavi ili na način koji će biti opisan u daljnjem dijelu teksta. Pored ličnog, treba imati nalog i za političke svrhe, gdje vaš identitet neće moći uvijek biti očigledan, o čemu, takođe, kasnije.

 

Kako i šta sa šiframa

Za različite stvari treba koristiti različite šifre (lozinke), a s obzirom da njih sve treba imati negdje sačuvane, ta opcija nije na papiru ili na računaru na „otvorenom“.

Radi toga, preporučuje se ovaj mali alat: KeePass. Na njemu jedino što morate zapamtiti je jedinstvena šifra koju nigdje drugo ne koristite, sa kojom otvarate samu aplikaciju, a unutar nje onda možete sačuvati beskonačan broj šifri. Što se tiče sigurnosti, pitanje je da li je to dobra ili loša stvar, ali i američka NSA podržava korištenje ovog alata.

Same šifre koje koristite bilo gdje, osim što treba da budu jedinstvene, treba da budu i dugačke. Korištenje komplikovanog jezika ili znakova nije nužno, tako da u ovom slučaju – veličina je bitna!

 

Kako sakriti povjerljive podatke

Bilo da su u pitanju šifre ili generalno tekstovi koji su od povjerenja, ili bilo šta drugo što trebate do nekog nivoa da sakrijete „za svaki slučaj“, i zavisno u koje vam svrhe treba, postupati na sljedeći način. Ako imate određeni fajl, čak iako ništa ne znate o računarima, nekad ste morali vidjeti ekstenziju / dodatak na takvim fajlovima u formatu: ime fajla [tačka] ekstenzija, poput moj_fajl.txt. „Txt“ je u ovom slučaju ekstenzija. Ekstenzija ima „mali milion“ i svaka predstavlja određen tip podatka i otvara se sa određenim aplikacijama.

S obzirom da se, na primjer, takav tip podataka otvara automatski sa čitačem teksta, stvar je u tome da se urade dvije stvari. Prva je da se promijeni ime samog fajla, tako da ne bude npr. članovi_organizacije.txt, već da bude npr. jelena_karleusa_afrodizijak.txt. Druga stvar je da se promijeni sama ekstenzija, tj. jelena_karleusa_afrodizijak.mp3. Time će tekstualni fajl postati „muzički“ fajl, i kada se pokrene, pošto nije ispravan muzički fajl, neće se ništa pustiti, nego će računar prikazati grešku, i nekome ko bi imao pristup tome fajlu neće biti jasno šta je u pitanju, a zbunjivaće ga i sam naslov tako da mu neće biti od značaja.

 

Kako fizički čuvati podatke

Preporuka je da vam računari i telefoni, bar po pitanju onih stvari koje treba da budu sigurne, budu prazni, ili sa gomilom nebitnih stvari koje ne bude sumnju. Čuvanje podataka u relativno novoj tehnologiji oblaka (eng. Cloud) se ne preporučuje, s obzirom da najpoznatiji takvi servisi pripadaju velikim korporacijama, poput Guglovog Drajva (eng. Drive).

U te svrhe treba koristiti Mikro SD memorijske kartice, ili neki novi savremeniji tip istih. Dobra stvar je u tome što se one mogu koristiti i na računaru i na telefonu, a najbitnija stvar je u tome što, za razliku od USB-ova, one se mogu prelomiti u slučaju potrebe bez upotrebe velike sile i lako se sakrivaju, jer su mekane, malene i lagane. Vrlo su jeftine i imaju kapacitet da pohrane velike količine podataka, sigurno stotinama puta veće od onoga što nama često treba, osim ako u pitanju nisu video materijali koji traju danima.

 

 

Sigurnost raste iz puščane cijevi

Većina video materijala koji mi koristimo možemo staviti i na takve kartice, jer naši pokreti nisu na nivou da imaju značajnije „uratke.“ Upravo zato, pokreti poput maoista u Indiji i Filipinima, svoje podatke čuvaju puškama. Naime, drugovi iz tih pokreta snimaju sve svoje oružane akcije, uglavnom radi prakse, da bi ih kasnije pokazivali drugovima da vježbaju, a i da vide gdje su pogriješili i kako iste greške ispraviti. S vremena na vrijeme, primjeri nekih akcija se puste u javnost. Takav materijal nije bitno kako se čuva (iako ne na internetu), dok god se čuva oružanom silom. U tom slučaju, internet i elektronski uređaji su najčešće zabranjeni za veliki dio narodnih armija i kadrova u akciji, dok samo posebne osobe zadužene za komunikaciju, propagandu itd. imaju pristup istima dok su u ratnom okruženju. Izuzetaka ima, često u okolnostima gdje su crvene baze potpuno ustanovljene, a naše snage su van dometa države i njihovog represivnog aparata.

 

Ime, druže

Imena drugova i grupa treba da budu zamaskirana pseudonimima. Problem je sljedeći. Ako u imeniku imamo pravo ime druga, recimo Vojko. To ništa ne znači, možda sa Vojkom igramo basket utorkom. Ali ako je Vojko u Signal grupi koja se npr. zove “Mi volimo Pola Pota“, onda je to problem. Jer iako koristimo sve dosadašnje mjere opreza, opet, uvid u Vojkov broj telefona i povezivanje sa tom grupom, mogu potencijalno otkriti informacije. Opet, ako je partijsko ime Vojka zapravo drug Ćelavi, i numerišemo ga tako, i nekako se dođe do informacije o broju telefona za koje potencijalni neprijatelji znaju da je Vojkov, sada će znati i da je on drug Ćelavi. Zato ne samo da Vojko treba da postane, recimo, vodoinstalater Milojica, već u grupama, mejlovima, razgovorima itd. treba da mu se postavi pseudonim, nevezan za bilo šta, a isto tako same grupe treba da nose nevezane nazive. Pored toga, postoje trikovi koji mogu i zamaskirati vaš broj telefona na Signalu. Starija generacija će, mimo zahtjeva da se potpuno skinemo sa interneta, obično reći da je najbolji način da nešto sakrijemo da o tome pričamo u šiframa, što opet daje određenu dozu sigurnosti, iako ništa od toga ne daje potpunu sigurnost. Ali bar možemo biti sigurni da one aplikacije koje špijuniraju, sigurno neće biti alarmirane riječima poput „krastavac“ ali sigurno hoće riječima poput „granata.“

 

Društvene mreže

Kada bi trebalo koristiti neku društvenu mrežu, na vrhu liste bi bio Mastodon, koja je otvorenog koda, i koja funkcioniše na specifičan način, različit od trenutnih velikih društvenih mreža. Radi toga, iako je nastala tek prije nepune tri godine, doživjela je veliku popularnost (veliku u okvirima onih kojima je sigurnost na internetu bitna).

Što se tiče Fejsbuka i ostalih popularnih društvenih mreža, iako se ne tvrdi da te korporacije šalju sve podatke, pogotovo ne prćijama od država poput naših, ali sigurno to mogu uraditi u svakom trenutku, a to ponekad i rade.

Sva zaštita na Fejsbuku i sličnima je ograničena, ali i tu možemo preduzeti neke osnovne korake, prije svega, političkim radom preko lažnih profila, pseudonima ili posredstvom stranica. Isto tako, postoje raznorazna podešavanja privatnosti koja treba da se odrade radi reda. Ono što će nam to do neke mjere pomoći jeste da se zaštitimo od fašista, ne i od države. Kada nam državni represivni aparat bude za vratom, tada ćemo biti u šumi, a ne na internetu.

Pored svega toga, biće onih drugova čija se privatnost neće moći ni očuvati jer će biti previše istureni ili će im to biti zadatak, tako da, ako ništa, služiće za skretanje pogleda na sebe. Pokret koji je potpuno tajan ili konspirativan nije komunistički pokret, niti je moguće razviti rad među masama bez da se neke drugarice i drugovi ne eksponiraju, nevezano za internet.

Sve u svemu, ovo su privremene mjere i često jednostavni, nekad i zdravorazumski savjeti. Problem je u tome što mnogi drugovi izbjegavaju da se pridržavaju čak i minimuma kojeg mogu, a to je da koriste sigurne aplikacije za razmjenu poruka. U jednu ruku, oni vole reći da to nije bitno. Dalo bi se reći da su oni odlučili da upravo oni budu ti članovi koji će biti eksponirani i slavni narodni heroji koji će poginuti prvi, mada, s obzirom na nivo posvećenosti, prije bi se reklo da su to ljudi koji ne vjeruju da ćemo ikad doći do tog nivoa da će to biti bitno, internet ratnici. Ovaj drugi zaključak je više vjerovatan, upravo iz razloga što većina drugova koji su u ozbiljnijim organizacijama širom svijeta, upravo se pridržavaju mnogih od ovih pravila i to vrlo dosljedno, a mnogi su bili i hapšeni, ucjenjivani i mučeni. Daleko od sulude paranoje da je svaki novi član pripadnik nekakvih mističnih “službi”, ako ne shvatamo ozbiljno ono što radimo, kao i naše informacije i njihovu zaštitu, kako da nas iko drugi shvati ozbiljno.

 

 

[1] Ovaj opis se koristi u svrhu ovoga teksta, međutim, Linuks nije operativni sistem, već jezgro (eng. kernel) operativnog sistema. Poređenja radi, Majkrosoftovo jezgro operativnog sistema Vindous se zove Vindous NT.

[2] Eng. „Free and open source software“.

[3] I Vindous operativni sistemi se moraju kupiti, međutim, kod nas često prodaju računare sa već instaliranim, nelegitimnim Vindousom. Linuks je potpuno besplatan za upotrebu, što je još jedna od njegovih prednosti.