Socijalizam i maoizam

Sad kad smo odgovorili na kvintesencijalno vječno mistično pitanje, sa kojim se neće složiti samo desno krilo marksizma-lenjinizma i buržoaski teoretičari koji bi da Kini prišiju socijalizam da bi ga i dalje mogli blatiti, valjalo bi dati i odgovor zašto Kina i slične države nisu socijalističke, a da bismo na to odgovorili, prvo moramo odovoriti na pitanje šta je socijalizam.

Prije svega valja napomenuti da Kina ne samo da nije “socijalistička”, već pogotovo nije “komunistička” zemlja. Biti “komunistička” i “zemlja” tj. država je protivrječno, jer komunizam podrazumijeva nepostojanje, između ostalog, i država. To što je glavna partija Kine, Komunistička partija Kine (nadalje: KPK) u imenu komunistička, to je legitimno koliko i “socijalistička” i “radnička” u Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija. Valja još dodati da sličnost između “socijalističkih zemalja” nije uvijek iste prirode i one se često razlikuju u velikoj mjeri, tako da ne možemo u isti kalup staviti Kinu, Kubu, Vijetnam, Sjevernu Koreju, Jugoslaviju, itd.Naravno, veoma duboko istorijsko-materijalističko tumačenje ćeuprijeti prstom i reći: sve je to staljinizam!

Zašto je odgovor na pitanje “Šta je socijalizam?” bitno? Iz mnogo razloga. Prvo,da bismo se ogradili od toga da pružamo našu[1] punu podršku takvim zemljama, barem kao uzorima za izgradnju socijalizma u budućnosti, iako može biti upućena nekim progresivnim elementima razvoja tih zemalja. Drugo, kao u slučaju imperijalističke Kine, da neke od njih ne mogu biti dalje od onoga za šta se mi borimo. Treće, i najbitnije, da se neupućenima objasni za šta se mi to zapravo borimo, a time, usput, i da se pokušaju raščistitizablude mnogih ljudi oko toga šta je socijalizam. Naime, postoje ljudi kao (opet aktuelni) Berni Sanders, koji tvrdi da se bori za “demokratski socijalizam”. Tu je prvi problem što je socijalizam demokratski po samoj prirodi stvari – on je demokratski za radničku i savezničke klase, a diktatorski za buržoaziju i njihove džukele. Drugi problem je često stanovište Zapadnjaka koji su donekle upućeni u politiku, posebno u SAD-u. Za njih, socijalizam je ili najveće zlo ili predstavlja besplatne školarine i zdravstveno osiguranje, i to je često njegov domet.

Oni koji i podržavaju takav navodni socijalizam, koji sa socijalizmom nema dodirnih tačaka, nas komuniste potpuno promašeno nazivaju “ekstremnim ljevičarima”[2], dok su oni sami – socijalisti ili “demokratski socijalisti”. Između ostalog, to je jedan od razloga zašto se komunisti najčešće i zovu komunistima, a rjeđe socijalistima. Taj naziv je rezervisan ili za oportunističke ili za frontovske organizacije ili pojedince. Nama nije cilj samo socijalizam, koji je “samo” faza u ostvarenju komunizma, a ne krajnji cilj; pogotovo ne takav nekakav tip prosto državne intervencije u ekonomiji. Takođe, pozivanje na komunizam, a ne na socijalizam, ima i pragmatične svrhe. Komunizam je zaista viši stupanj društva,novi način proizvodnje u kojem se u kapitalističkom društvu rađaju samo klice, a u socijalizmu razvijaju. Međutim, socijalizam ima mnogo poteškoća. Osim toga što će skoro nesumnjivo doći kroz nasilni i oružani sukob, on će dovesti i do nestašica, represije i bolne transformacije čitavog društva. Kratkoročno, period koji slijedi tek nakon preuzimanja vlasti bi mogao biti i gori, a ne bolji,od onog koji je iza nas. Sve to nam pokazuje istorijsko iskustvo, mada naravno, varijacije su moguće. Stoga, pozivanje na borbu za komunizam je bitno sa moralnog stanovišta da bi oni koji razmišljaju da se uključe u borbu znali za šta bi se borili.

Zatim, nije poenta samo se ograditi od tzv.trenutno postojećih socijalističkih država, već upravo od početka znati da te zemlje nisu i ne mogu biti naši saveznici. Međutim, ne isključuje se mogućnost da takve zemlje mogu davati podršku raznim zemljama i režimima, i to ne radi zaštite socijalizma ili nekakve svjetske revolucije, već radi ostvarenja svojih interesa. Međutim, taj subjektivni razlog čak nekad može i da bude objektivno koristan socijalizmu, posebno kroz anti-imperijalističku borbu. Primjera radi, Kina koliko-toliko pomaže Venecueli, zemlji koja nije socijalistička, ali je trenutno pod napadom američkog imperijalizma. To rade jer odgovara njihovim interesima, ne jer se bore za “socijalizam” ili jer su anti-imperijalisti. Zapravo, Kina se gdje god može bori protiv socijalizma, počevši od svoje zemlje gdje svakim danom sve više ukida ostatke socijalizma, a isto tako vrši progon nad istinskim revolucionarnim grupama koje se sve više pojavljuju u Kini. Drugo, na svim mjestima širom svijeta gdje postoji revolucinarni pokret (obično maoistički) Kina podržava reakcionarne vlade koje se bore protiv crvenih boraca. Jedan od prvih takvih slučajeva je bila podrška Denga Sjaopinga režimu u Peruu, a danas, najbitniji primjeri su borba protiv pokreta u Nepalu, Indiji i Filipinima. Radi toga, prepoznavanje “socijalizma” je bitno da bismo mogli odgovoriti na jedno od glavnih pitanja: “Ko su naši neprijatelji? Ko su naši prijatelji?

Po pitanju definicije socijalizma, prvo treba vidjeti šta su klasici imali za reći. Marks i Engels su često naizmjenično koristili termine socijalizam i komunizam. U Kritici Gotskog programa, Marks govori o višem stepenu komunističkog društva, što znači da postoji i niži. Taj niži stepen je socijalizam, i to je onaj koji izvire iz starog, kapitalističkog društva, koji na svaki način „nosi na sebi mladeže starog društva iz čije utrobe izlazi“.[3] Naime, u istom djelu Marks kaže: “Između kapitalističkog društva i komunističkog društva leži period revolucionarnog preobražaja prvog u drugo. Njemu odgovara i politički prelazni period, a država tog perioda ne može da bude ništa drugo do revolucionarna diktatura proletarijata.”Šta nam to govori? Da postoji kapitalizam – onda prelazni period period obilježen diktaturom proletarijata – onda komunizam. Međutim, da li taj komunizam u ovom smislu podrazumijeva i nižu (socijalizam) i višu (komunizam) fazu, ili samo višu fazu komunizma, u kom slučaju bi diktatura proletarijata bila odvojen stepen, ali šta je onda sa socijalizmom, je li on dio diktature proletarijata? I da li u socijalizmu nema eksploatatorskih klasa, kako su tvrdili u SSSR-u u Staljinovo doba nakon što su “uspostavili socijalizam i ukinuli eksploataciju”[4], tj. postoje samo radnici i seljaci, kao klase koje nemaju antagonističan odnos? Slično tvrde i ortodoksni trockisti danas. Ako nema klasa, čemu onda služi država kao sredstvo jedne klase da potisne drugu klasu? Staljin, u svom stilu, odgovara na to da je država potrebna ne samo da se odbrani od kapitalističkih zemalja koje okružuju SSSR, već i njihovih i drugih špijuna (uključujući trockiste i buhariniste), sabotera itd. Pored toga, citira Lenjina, gdje, ironično, Lenjin govori da marksistička teorija nije nešto kompletno, nepogrešivo i zapisano u kamenu i što treba da se mehanički primijeni, već predstavlja opšte principe koji treba svugdje da se primijene zavisno od specifičnih uslova.  Dalje, Marks, kako Lenjin navodi u Državi i revoluciji, kaže da država možda i postoji u komunizmu, što, kako smo do sada shvatili, nema smisla, međutim, ako tu ubrajamo nižu fazu, onda je to razumljiva izjava.

Odgovor je da dok god postoje klase, postojaće i država. Dok god postoji država, postojaće i klase. One postoje u isto vrijeme, i kad nestanu – a nestaju istovremeno, znači da smo stupili u komunizam. Da li to znači da ako proletarijat osvoji vlast i ukine državu preko noći, time ukida i klase? Naravno da ne. I dalje bi to bio i kapitalistički način proizvodnje i kapitalistička formacija, a protivrječnosti, ne samo vanjske nego i unutrašnje, ispoljavale bi se brže i slobodnije nego pod državom u rukama proletera koji aktivno potiskuju buržoaziju koristeći represivni i ideološke aparate, kao i izgradnjom ostalih elemenata socijalizma prema komunizmu. Stoga, u čemu marksizam-lenjinizam vidi potencijal ostvarenja socijalizma? Služeći se, kao i trockizam, istom gore navedenom Marksovom “formulom” oko toga šta je socijalizam i u nemogućnosti da se revolucija proširi, nastaje teorija “socijalizma u jednoj zemlji.” Nasuprot tome, Trocki je tvrdio da revolucija treba da se širi da bi opstala, i to na takav način da najnaprednije, zapadne zemlje, treba da postanu socijalističke, da bi zemlja poput SSSR-a mogla da razvije socijalizam. Internacionalizam je nesumnjivo bitan za socijalizam, a sam komunizam je po prirodi stvari nemoguć bez čitavog svijeta, međutim, pitanje je je li moguć socijalizam u jednoj državi?

Da bi se to odgovorilo, mora se upravo znati šta je za koga socijalizam i na šta se tačno misli. U tom smislu, pozivajući se na Marksa i druge, kaže se da se u socijalizmu ostvaruje princip “od svakoga prema sposobnostima, svakome prema doprinosu”[5], a u komunizmu, prema riječima samog Marksa: “Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama.” Drugi dio, onaj za komunizam, je jasan. Postojaće izobilje, svako će moći da koristi koliko i šta mu treba, jer je komunizam potpuno novi i viši način proizvodnje. Međutim, što se tiče socijalizma i “svakome prema doprinosu”, tu i sam Marks ispravno kaže da neće svakome pripasti tačno onoliko koliko je radio. U socijalizmu postoje plate, i u socijalizmu, bar u njegovoj početnoj fazi, jer je nedovoljno razvijen i nedovoljno udaljen od kapitalizma, nećemo moći da konzumiramo koliko god hoćemo dobara. Ali, svima ne može ići ni puni doprinos njihovog rada, jer dio vrijednosti mora da se prenese na društveno korisne stvari koje se ne tiču samo pojedinca, tj. škole, bolnice, mašine, razvoj i širenje sredstava za proizvodnju uopšte, itd., to jeste, radnici i dalje dobijaju ono što su zaradili, samo ne direktno “na ruke”, već kroz stvari koje koriste čitavom društvu, a time direktno ili indirektno njima. Međutim, čak i to je idealna forma.

Tu onda dolazi pitanje koje će neki postaviti kao pitanje birokratije, kao suprotnost onome što bi trebalo, navodno, da se uradi da se taj princip ostvari. Šta je tu problem? Problem je u tome, što po tom shvatanju, birokratija onda ne bi trebala da postoji u socijalizmu da bi se taj princip ostvario, već da radnici na sebe preuzimaju te poslove i obavljaju funkcije države. Međutim, birokratija u užem smislu je potrebna u socijalizmu, a tek na nivou svjetske privrede socijalizma, ona će se transformisati u birokratiju u širem smislu, odnosno, podrazumijevaće sve ljude koji obavljaju neki vid adminisrativnog posla.[6]

Nazad na temu, Mao je rekao da je socijalizam u jednoj zemlji moguć. Međutim, Mao nije svoju definiciju socijalizma zasnovao na onome što nazivamo “nižim stupnjem komunizma” kao marksisti-lenjinisti i trockisti, već na istorijsko-materijalističkom iskustvu. Prema njemu, socijalizam je diktatura proletarijata, a u tom smislu on jeste moguć i on je postojao. Mao se nije držao dogmatskog čitanja Marksa, već se bavio svijetom u kojem je živio i iskustvima revolucije i izgradnje socijalističke države i društva. I Lenjin je imao istu ili sličnu poziciju, zavisno koji od njegovih stavova koristimo. U tom pogledu, Mao nije bio dvosmislen, a vjerovatno ni Lenjin ne bi bio da je poživio duže. Naravno, neko može reći da je to redukcija onog što je Marks mislio pod socijalizmom i bio bi u pravu, međutim, pozivati se na Marksa na situacije koje nije ni iskusio niti da zna o njima mnogo, dogmatizam je posebne vrste. U tom kontekstu, na Marksa se ne gleda kao na naučnog socijalistu već kao na vrača!

Ako je socijalizam diktatura proletarijata, a to je “prelazni period”, u čemu se onda ogleda daj prelaz? Šta je socijalistička tranzicija? To je prelazak jednog u drugo, prelazak kapitalističkog načina proizvodnje u komunistički. Bitno je naglasiti da to nije samo tranzicija, već je ovdje u pitanju prelazak onog što mi označavamo kao nazadno, kapitalizam, u naprednije društvo, komunizam, jer tranzicija bi, u teoriji, mogla predstavljati i prelazak iz komunizma u kapitalizam. Zato je za definiciju socijalizma potrebno još nešto, ali prije toga treba da se obrazloži rečeno, uključujući i dio “u teoriji”, jer još uvijek nije riješeno pitanje “nižeg stupnja komunizma”.

U SSSR-u za doba Staljina, nakon što su proglasili nastanak socijalizma i nestanak klasa, tj. ulazak u niži stepen komunizma, bila je nejasna jedna stvar. Kako se komunizam mogao vratiti u kapitalizam? Kao što je rečeno, odgovor je bio u tome da buržoazija i dalje djeluje usljed spoljašnjih protivrječnosti, tj. postojanja kapitalizma oko SSSR-a, a sa tim nastaje iskra onoga štoće kasnije biti jedan od temelja maoizma: klasna borba u socijalizmu. Staljin samo djelimično prihvata mogućnost postojanja buržoazije unutar partije i društva, jer kapitalisti nisu više vlasnici sredstava za proizvodnju, stoga – ne postoje, ali se infiltriraju kao agenti stranih sila, pa i u partiju. Na stranu klasni redukcionizam, poenta ovde je: kako će onda ta buržoazija vratiti kapitalizam u SSSR-u, što se i desilo, kao što se vidi, pogotovo ako je socijalizam odvojen način proizvodnje, a takvim se smatra? Stvar je sljedeća: napredni način proizvodnje nikad ne može da se transformiše u nazadni. To ne samo da nam pokazuje istorijski-materijalizam, već je to i “u teoriji” nemoguće, osim u naučno-fantastičnim scenarijima. Sama ta činjenjica negira uspostavljanje nižeg stupnja komunizma u SSSR-u, jer je tamo izvršena restauracija kapitalizma. U tom dijelu marksisti-lenjinisti zaboravljaju svoju teoriju, dok se trockisti izvlače “svjetskom revolucijom”, pa za njih SSSR i nije bio socijalistički u tom njihovom, zajedničkom smislu. Iz tog razloga je bitno znati sljedeće: socijalizam nije odvojen način proizvodnje, već je tranzicija između kapitalizma i komunizma, tj. između ta dva načina proizvodnje, odnosno, on je i dalje uglavnom kapitalistički način proizvodnje.

Da bi nešto bilo odvojen način proizvodnje, treba da ima od drugih potpuno različite, i sve to u isto vrijeme:

  1. proizvodne snage – način na koji se obavlja rad;
  2. sredstva za proizvodnju – prvenstveno, tehnička dostignuća u proizvodnji;
  3. tehničke odnose proizvodnje – organizacija rada i procesa razmjene;
  4. društvene odnose proizvodnje – pitanja vlasništva, otuđenja, raspodjele, itd.

Tranzicioni periodi poput socijalizma, imaju dijelove navedenog koji se preklapaju, međutim, ne i sve elemente. Sličan je slučaj i sa polufeudalizmom. Marks u Klasnim borbama u Francuskoj jasno iznosi razlike između kapitalističkog i komunističkog načina proizvodnje, a to su:

  1. nestanak klasnih razlika,
  2. nestanak svih proizvodnih odnosa na kojima te klase počivaju,
  3. nestanak svih društvenih odnosa koji odgovaraju tim proizvodnim odnosima,
  4. revolucionisanje svih ideja koje proističu iz ovih odnosa.

Što se tiče socijalizma kao tranzicione faze, podrazumijeva se da i on ima svoje određene podfaze. Stoga, novonastala socijalistička država će u samom početku imati oblik samo diktature proletarijata nad možda potpuno kapitalističkim načinom proizvodnje, ili čak i prethodnim načinima proizvodnje, sa svim njihovim drugim zaostavštinama. Nakon dugog razvoja, ona može biti na granici samog komunizma. Stoga ta početna faza i zadnja faza su vrlo različite, a obje spadaju u socijalizam u maoističkom smislu, međutim, bez potpunog raskida to ne znači odvojen način proizvodnje. Isto tako, sve veći napredak prema tome smanjuje šansu restauracije kapitalizma, međutim, ta opasnost postoji uvijek dok god postoje klase i država, tj. kapitalizam.

Navedene stvari vode do zaključka da socijalizam ne zavisi samo i potpuno u svakom stupnju isključivo od društvenih odnosa proizvodnje, a pogotovo od tehničkih odnosa proizvodnje. U tom smislu, birokratija je dio socijalizma kakav je postojao, i odgovarala je razvoju ostalih elemenata, prije svega, onih pri vrhu liste. Međutim, navedena Marksova definicija ima i druge implikacije, a to se vidi i na primjeru Oktobarske i drugih revolucija. Na početku, socijalistička revolucija dovodi do diktature proletarijata prosto nad već zatečenim stanjem u društvu i ne može preko noći da dovede do nečega za šta je potreban dugotrajan proces, čak i da čitav svijet odjednom postane socijalistički. Taj prvi stadijum se ogleda u kontroli radničke partije nad državnim aparatima, represivnom i ideološkim. Socijalizam jeste transformacija prvo tog početnog koraka, pa sve do komunizma. U tom smislu, najteži, ili bar najdugotrajniji proces, imaće manje razvijene zemlje. Iz tog razloga, revolucija u različitim državama može da poprimi sasvim drugi karakter. U nekim od najnaprednijih zemalja, npr. Njemačkoj, socijalistička revolucija bi poprimila napredniji oblik, tj. fazu, i ne bi bila na istom nivou kao revolucija u Indiji, zemlji koja je do prije 60-ak godina bila feudalna, ili kao naše balkanske zemlje. U komunizmu nema klasa, dok u socijalizmu čitavo društvo treba da bude proletarizovano. U SAD-u nema seljaka, bar u smislu kao našem, a pogotovo u kao u Indiji. Oni će trebati ispuniti druge, takoreći naprednije elemente, za razliku od npr. Indije, koja tek treba da dođe, kroz diktaturu proletarijata, do nivoa da bi se čitavo društvo proletarizovalo.

Ostaje onda pitanje kako da riješimo protivrječnosti između razvijenih i nerazvijenih zemalja, pogotovo razvoja i širenja proizvodnih snaga u uslovima u kojima se nalaze nerazvijene zemlje, uzimajući u obzir da je veća šansa da će revolucija uspjeti u tim zemljama, kako je istorija pokazala.

Nekada se to pitanje pokušalo riješiti, i to je ono što su neki zagovarali, da u zemljama koje su feudalne ili polufeudalne, revolucija prvo treba da bude buržoaska revolucija, odnosno da vrijeme treba da uzme svoj tok i da svaka generacija linearno i mehanički odradi svoju istorijsku ulogu. Sada ćemo proći kroz kapitalizam, sve sa buržoaskom državom itd., pa onda nekad u budućnosti neka se desi ta socijalistička revolucija. Međutim, vidimo kako bi to drukčije ispalo prema drugim takvim primjerima koji su prošli kroz tu fazu.

Druga opcija, koju su zagovarali revolucionari,[7] je bila da revolucija bude pod diktaturom proletarijata, a da obavlja zadatke i kapitalističke revolucije, odnosno dijelova faze kapitalističkog razvoja države. To je urađeno nakon Oktobarske revolucije u SSSR-u, u obliku onoga što je Lenjin nazvao državnim kapitalizmom i konkretno NEP-om (Novom ekonomskom politikom), a u Kini pod imenom Nova demokratija. Zašto je to potrebno? Upravo jer neki društveno-ekonomski procesi moraju da se obave, tj. transformacija mora da se desi, da bi se došlo od jednog do drugog. Ne možemo otići nazad u vrijeme i očekivati od ljudi koji su tek otkrili točak da prave avione. I upravo je to pitanje bilo riješeno tako što je proletarijat preuzeo vlast i vodio revoluciju, u oba slučaja sa sličnostima i razlikama. Za Lenjina, to je bila revolucija koja je uspostavila državni kapitalizam, a to je vrlo očigledno jer vidimo da je ne samo zagovarao već i uradio u praksi. To je značilo, u ovom smislu, vlast radnika i seljaka nad državnim aparatom, vlast nad krupnom industrijom, ali za njegovu viziju socijalizma još nedovoljno, jer postoji i privatno vlasništvo kako u nekim granama industrije, tako i na selu. Nova demokratija se razlikuje utoliko što je Kina bila i zemlja pod imperijalističkom okupacijom, stoga je Mao smatrao, da pored radnika i seljaka, što je bilo nužno i u Rusiji, da i lijevo krilo nacionalne buržoazije ima vrlo ograničenu ulogu u revoluciji i stvaranju uslova za socijalizam, ograničenu kako vremenski tako i sa onim što može da uradi. To je iz razloga jer nacionalna buržoazija, za razliku od kompradorske, tj. one koje zavisi u potpunosti od stranog kapitala, ima bar donekle interese nezavisne od stranog kapitala. Razlike između NEP-a i Nove demokratije postoje, međutim taj suštinski dio gdje Mao formalno priznaje dijelu jedne klase učešće u revoluciji predstavlja mnogima izgovor za napad na maoizam, a da ne vide očiglednu stvar, a to je da je u SSSR-u situacija bila identična u praksi. Kada se pobjedom njegova politika pokazala ispravnom, priča se u trockističkim krugovima da je Mao plakao sedam dana i sedam noći jer su ga prozvali “staljinistom”, a s obzirom da mu je politika bila skoro identična Lenjinovoj, i Lenjin mora da je bio “staljinista”. Period Nove demokratije je i zamišljen kao vrlo kratak period, za razliku od sovjetskog NEP-a, a takav je bio u praksi. Lenjin je bio zamislio NEP kao višedecenijski proces, ali ga je Staljin skratio, i to sa teškim, ali nužnim posljedicama. Isto tako, Nova demokratija nije univerzalna, već se samo odnosi na države koje su polufeudalne, polukolonijalne i kolonijalne. Nova demokratija je potrebna budući da je to period u kojem se seljaci proletarizuju, jer da bismo imali proletersku, socijalističku revoluciju, treba nam proletarijat.

NEP je bio politika državnog kapitalizma, i Lenjin nije pokušao da zamaskira taj pogled; za njega, to je jednostavno bio neophodan korak unazad da bi se uopšte moglo ići ka socijalizmu: jedan korak unazad, dva koraka unaprijed. Isto tako, Lenjin je bio za to da se država nazove socijalističkom, jer pod čvrstim vođstvom proletarijata ona je trebala da ide u tom smjeru. Međutim, kad se opisuje ta vrsta državnog kapitalizma, i pored toga što nije “socijalizam”, on se stavlja u kontekst državnog kapitalizma unutar socijalizma, da bi se ogradio od drugih vrsta državnog kapitalizma. To je jako bitno, jer često se kritike za državni kapitalizam odbacuju “na prvu”, a da se ne uđe u to da postoji više, potpuno različitih definicija nečega što nosi isto ime, kako po pitanju “državnog kapitalizma”, tako i po pitanju mnogih stvari, pa i samog “socijalizma”. Zbog toga je za nas u tom kontekstu suvišno korištenje fraze “državni socijalizam” za NEP i Novu demokratiju, iako je i Mao jednu fazu tako nazivao, iz razloga što je za nas socijalizam diktatura proletarijata, tako da dok god je proleterska linija na vlasti, to je najbitniji faktor za određivanje socijalizma, a ne par privremenih[8] kapitalističkih politika.

Prema tome, da se napokon odgovori na početno pitanje – zašto Kina nije socijalistička? Pitanje socijalizma je i pitanje već spomenute tranzicije, na koju se ne može gledati mehanički, jer tranzicija ne znači nužno tranzicija ka komunizmu. Da bi se precizirala i zadnja stvar, koja je zapravo primarna, mora se u to ubaciti dijalektika. Ako zaustavimo vrijeme u određenom periodu SSSR-a recimo 1936., i samo gledamo iz te perspektive, šta ćemo dobiti? Dobićemo (po nekima) proletersku vlast i dobićemo ekonomiju u potpunosti u državnim rukama. Stoga, u zaustavljenom vremenu, mogli bismo reći da je to socijalizam. Međutim, ako uzmemo u obzir da svijet nije statičan i da je socijalizam kapitalistički način proizvodnje pod diktaturom proletarijata koji se kreće prema komunizmu, a kretanje podrazumijeva i vrijeme, vidimo da u određenim stvarima, ono što se radilo za napredak prema komunizmu zapravo ide unazad, odnosno ide prema kapitalizmu. Ići prema komunizmu znači postepeno ukidati zakon vrijednosti. To reforme nakon Staljinove smrti nisu radile, već upravo suprotno, išle su prema njegovom jačanju.  Međutim, mogli bismo reći da je i Lenjin onda bio kapitalista (u političkom smislu) jer je, zapravo, stvorio kapitalističku državu drugog tipa, međutim, to je potpuno smiješno kada vidimo smjer u kojem je Lenjin išao, i okolnosti u kojima se nalazio. Onda se postavlja pitanje, kako znamo da Hruščev i oni nakon njega nisu to uradili samo kao neku privremenu mjeru, baš kao Lenjin? To je dobra poenta, i zato se to treba objasniti. Mao, čim je vidio šta se konkretno dešava, proglasio je SSSR državnim kapitalizmom. On je to uradio nakon određenih reformi za vrijeme Hruščeva, iako je to tada bilo teže utvrditi nego danas. Međutim, mi danas vidimo da je to zapravo bilo ispravno, jer su za Hruščevljeve vladavine reforme išle ne u smjeru komunizma, već kapitalizma: svjesno, namjenski i u skladu sa drugim stvarima, a isto tako, to čak i da nije bilo kako mi kažemo, opet je dovelo do kasnijih, brežnjevskih reformi. Stoga, za Hruščeva nema opravdanje, jer nisu bile u pitanju samo ekonomske reforme, jer pitanje socijalizma je ujedno i društveno, političko i ideološko pitanje, koja se ne mogu posmatrati samo u svojim pojedinim elementima. Isto je bilo i sa dengističkom kontrarevolucijom protiv istinskih revolucionara u KPK i Četvoročlane bande nakon Maove smrti (a tako i u toku – radi čega je Mao pokrenuo Veliku proletersku kulturnu revoluciju).

U suštini, vidimo da je pitanje koja je država socijalistička primarno odgovoreno time u čijim rukama je vlast, jer ako je na vlasti proletarijat, on će raditi u svoju korist, a ako je na vlasti buržoazija, ona će raditi u svoju korist. Stoga, nije to neka apstraktna jednačina, već ako posmatramo u odnosu na određeni period da se društvo kreće prema kapitalizmu, možemo reći da su kapitalisti na vlasti, a pošto je socijalizam mješavina, tranzicija, znači i dalje u velikoj mjeri kapitalistički način proizvodnje. Ali, šta nam onda ostaje, po čemu je to socijalizam? Zato mi i ne kažemo da je tu u pitanju socijalizam, već kapitalizam. Ali zbog čega onda državni kapitalizam? Zbog toga što su kapitalisti očigledno na vlasti, ali oni nemaju privatnu svojinu kao pojedinci, već kao čitava klasa zajedno oni raspolažu društvenom imovinom. To jeste put koji na kraju vodi nazad u “obični kapitalizam, ali u isto vrijeme i po tome specifičan. Postaviće se pitanje, da li su oni zaista klasa? Jesu, jer klasa nije individualni odnos prema proizvodnji, već klasni odnos prema proizvodnji. Opet se mora naglasiti, to nije pitanje toga da li je neko kao pojedinac vlasnik sredstava za proizvodnju, već je, između ostalog, pitanje toga da li je njegova praksa kapitalistička. U ovim slučajevima, vidi se da jeste. U prevodu, kao revolucionarna ili kontrarevolucionarna klasa, ona je politička, a ne sociološka kategorija. Ako je sociološka kategorija, ne samo da postaje identitetska politika, i onda ćemo se vratiti u isti lavirint u kojem se nalaze određene linije, i vjerovaćemo da je sve što se nalazi od buržoazije zapravo izvana, i da ih ili treba otkriti i tamaniti unutra, ili da nam treba čitav svijet, u protivnom je socijalizam propao po samoj prirodi stvari.

Ono što vrlo često ostaje nejasno je pitanje institucija. Nakon što kapitalisti preuzmu vlast, socijalizam ostaje u nekoj formi. On manje ili više ostaje u ekonomiji, iako se onda kreće prema kapitalističkoj, i kad taj aspekt potpuno nestane, onda se gubi i pridjev “državni”. On ostaje u društvenim institucijama, i to je ono što zbunjuje. Ako je socijalizam u školama, na radnim mjestima, u državnim institucijama, nije li to još uvijek socijalizam, čak iako se kreće ka kapitalizmu? Prije svega, ako se kreće ka kapitalizmu, valjda nam je posao da to zaustavimo, ne samo da uživamo u preostalim danima. Odgovor na ovo pitanje je – jeste, to je dio socijalizma, ali nije njegova suština upravo jer vodi ka njegovom kraju. Štaviše, elementi komunizma će se izroditi u samom kapitalizmu, čak i u nekim kapitalističkim državama već prije nego u socijalističkim. Upravo, i prosto iz tog razloga, “državni kapitalizam” i diktatura proletarijata, imaju jednu zajedničku stvar u formi, iako u sadržaju potpuno suprotni. Ta stvar jeste upravo klasa koja drži moć, i to je glavni odgovor po pitanju naše definicije socijalizma.

U tom smislu, nije to neka maoistička inovacija, već samo nastavak Lenjinove misli koja je bila tačna: “Ključno pitanje svake revolucije je, bez sumnje, pitanje državne moći.” Najviše nas je koštalo to što je u očima nekih Lenjinovih nasljednika, a i mnogih drugih marksista, ključno pitanje revolucije pitanje razvoja proizvodnih snaga. Politička moć je bila condicio sine qua non i za Marksa, a ne nešto drugo.

Stoga, ne, Kina nije socijalistička. Ne samo da njena ekonomija više nije potpuno u društvenom (državnom) vlasništvu, niti teži ka ukidanju zakona vrijednosti, niti su joj institucije usmjerene ka komunizmu, već primarno – proletarijat nije na vlasti, ne drži moć, niti je to kakva kratkotrajna devijacija ili ustupanje principa radi očuvanja principa. Spomenuto desno krilo marksizma-lenjinizma, koje u očaju traži socijalizam bilo gdje, i raznorazni liberali, koji bi da spuste pitanje socijalizma samo na pitanje vlasništva, opet dolaze u zavrzlamu. Jeste, veliki dio ekonomije Kine je u vlasništvu države, međutim, isti je slučaj bio i u nekim kapitalističkim i imperijalističkim državama.[9] Ni potpuno nacionalizovana ekonomija ne znači socijalizam, zbog toga diktatura proletarijata nad buržoazijom mora biti sveobuhvatna. Još bitnija stvar tu je da radnička klasa na vlasti ne mora značiti socijalizam. Možda ovo zbunjuje, ali nije dovoljno da neko iz radničke klase bude na vlasti, niti čak neko u ime radničke klase, već je potrebno da to bude klasa kao takva, a to podrazumijeva mobilizaciju šireg sloja od samo vladajuće grupe, koja možda i jeste radnička. U takvim uslovima, Staljin je vladao kao dio proletarijata, čak i vladao za proletarijat u velikom dijelu, međutim, ostatak proletarijata je vrlo često bio izolovan od njegove vladavine. U socijalizmu, to može biti dovoljno za socijalizam, odnosno za njegovo kratkotrajno očuvanje. Dugotrajno, to je, kako istorija pokazuje, loš put. Isto tako, radnici mogu biti na vlasti u kapitalističkom sistemu kao pojedinci ili manja grupa, to opet ne čini to socijalizmom. Zato nije u pitanju diktatura nekih proletera, već diktatura proletarijata. Zbog toga, i ostalog navedenog, ne postoji na jednu stranu politika, a na drugu ekonomija. Postoji samo politička ekonomija, a njena osnova i svega drugog potrebnog za socijalizam i komunizam je prvenstveno pitanje političke moći i ko je drži.

 

[1]Pod “nama” misli se na marksiste-lenjiniste-maoiste.

[2]Mi smo radikalni, a ne ekstremni, i nismo nekakvi “ljevičari” već komunisti.

[3]Kritika Gotskog programa, Karl Marks

[4] Izvještaj o radu centralnog komiteta Osamnaestom kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza (boljševičkoj), J. V. Staljin, dana 10. marta 1939. godine

[5]Ustav SSSR-a od 1936. godine je taj princip formalizovao kao: “Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema radu.”

[6]Pitanje birokratije je previše opširno da bi se u ovom tekstu o tome pisalo, i zaslužuje odvojenu temu.

[7] Lenjin, Trocki i Mao su danas tri najpoznatija revolucionara koji su imali svoje poglede na to kako to uraditi.

[8]Ali zaista privremenih.

[9]Ujedinjeno Kraljevstvo za vrijeme Laburističke partije, neposredno prije vladavine Margaret Tačer, imalo je veći procenat državnog vlasništva nego današnja Kina.