Citati predsjednika Mao Cedunga 24 – Ispravljati pogrešna gledišta

Čak i ako se naš rad kruniše izvanredno velikim uspjesima, ipak nema nikakvog razloga da se uobražavamo i pravimo važni. Skromnost pomaže čovjeku da napreduje, a uobraženost ga dovodi do zaostajanja. Treba da uvijek imamo na umu ovu istinu.

„Uvodna riječ na VIII kongresu KP kine” (15. septembar 1956)

Pošto se postigne pobjeda, u Partiji se mogu pojaviti i razviti uobraženost, hvalisanje zaslugama, zastoj i odsustvo želje da se ide naprijed, trčanje za uživanjem i odsustvo spremnosti da se još živi teškim životom. Pošto se postigne pobjeda, narod će nam biti zahvalan, a i buržoazija će doći da nam laska. Neprijatelj nas ne može pokoriti silom oružja, ato je već dokazano. Ali postoji mogućnost da buržoazija svojim laskanjem pokori ljude slabe volje u našim redovima. Možda će biti takvih komunista koje nije pokorio oružani neprijatelj i koji su se držali pred njim kao heroju dostojni tog zvanja, ali koji neće izdržati napade onih koji koriste „granate u šećernoj oblozi” i biće oboreni ovim granatama. Mi moramo to spriječiti.

„Referat na Drugom plenumu CK KP Kine sedmog saziva” (5. mart 1949), Izabrana djela IV

Mnoge stvari mogu da postanu za nas teret, breme, ako im budemo prilazili slijepo i nesvjesno. Na primjer: neko je učinio grešku i može da se osjeća potišten, smatrajući da je sada već svejedno pošto ima greške; drugi nije učinio grešku i može da smatra sebe besprijekornim, pa se uobražava. Neko nema uspjeha u radu i zato može da klone duhom; drugi ima uspjeha u radu i zato može da digne nos. Neko ima kratak staž u borbi i zato može da izbjegava odgovornost; drugi ima dug staž u borbi i zato može da smatra sebe nepogrešivim. Radnik ili seljak, ponoseći se svojim slavnim porijeklom, može da s visine gleda na intelektualce; a intelektualac, ponoseći se svojim izvjesnim znanjem, može da s visine gleda na radnike i seljake. Svaka stručnost može da služi kao kapital za uobraženost i prezriv odnos prema drugima. Čak i godine mogu biti povod za uobraženost: mladi, smatrajući sebe pametnijim i sposobnijim, mogu da potcjenjuju starije, a stariji, pošto imaju bogato iskustvo, mogu da potcjenjuju mlade. Ako se ovim i sličnim stvarima ne prilazi svjesno, one mogu da postanu breme, odnosno teret.

„Učenje i tekuća situacija” (12. april 1944), Izabrana djela III

Neki drugovi koji rade u armiji postali su uobraženi, drsko i samovoljno se ponašaju prema vojnicima, narodu, organima vlasti i partijskim organima. Oni samo okrivljuju drugove koji rade u mjesnim organima, a ne sebe; jedino vide svoje uspjehe, a ne vide svoje nedostatke; jedino vole komplimente, a ne trpe kritiku… Armija treba da posveti pažnju otklanjanju ovih nedostataka.

„Organizujte se!” (29. novembar 1943), Izabrana djela III

Teški rad liči na bremenu koje se nalazi pred nama i čeka da li ćemo se usuditi da ga uzmemo na svoja pleća. Bremena ima lakih i teških. Neki vole lako breme, a plaše se teškog: oni teško breme prebacuju na druge, a lako izaberu za sebe. To nije dobar stav. Međutim, neki drugovi postupaju drugačije — ono što je udobno ustupaju drugima, a teško breme izaberu za sebe; oni su na lišavanja prvi, a na udobnosti posljednji. Takvi drugovi su dobri drugovi. Svi mi treba da se učimo takvom komunističkom duhu.

„O Čungkinškim pregovorima” (17. oktobar 1945), Izabrana djela IV

Nije mali broj ljudi koj se odnose prema radu neodgovorno, vole ono što je lako, a plaše se teškog, teško breme prebacuju na druge, a lako uzimaju za sebe. Svaki put kada treba da se nešto uradi, oni prvo misle o sebi, a tek zatim o drugima. Kada urade nešto malo, oni ga prikazuju podvigom, vole da se hvališu, plašeći se da drugo o tome neće saznati. Prema drugovima, prema narodu oni se ne odnose sa vatrenom ljubavlju, nego hladno, ravnodušno i bezosjećajno. U stvari, takvi ljudi nisu komunisti ili, u najmanju ruku, ne mogu se smatrati pravim komunistima.

„U spomen Betjuna” (21. decembar 1939), Izabrana djela II

Onima koji traže takvu nezavisnost obično je svojstvena težnja da ističu svoje „ja” na prvi plan. Oni često nepravilno prilaze pitanju odnosa između pojedinaca i Partije. Iako na riječima i oni poštuju Partiju, na djelu stavljaju sebe na prvi plan, a Partiju — na drugi. Šta traže ovi ljudi? Slavu, položaj i javno isticanje. Kada dobiju pod svoju upravu neki sektor rada, oni odmah počinju da traže nezavisnost. U tom cilju, oni neke ljude privlače sebi, a druge potiskuju, bave se među drugovima laskanjem i ugađanjem, unoseći u Komunističku partiju vulgarni stil buržoaskih partija. Ti ljudi skupo plaćaju svoje nepoštenje. Kako ja mislim, mi treba da pošteno radimo, bez poštenja ne može se uraditi bilo šta korisno.

„Srediti stil u Partiji” (1. februar 1942), Izabrana djela III

Komunist treba da shvati princip potčinjavanja potreba djelimičnog potrebama cjeline. Ako je neko mišljenje prihvatljivo sa gledišta djelimičnog, ali je neprihvatljivo sa gledišta cjeline, djelimično treba potčiniti cjelini. I obratno, ako je neko mišljenje neprihvatljivo sa gledišta djelimičnog, ali je prihvatljivo sa gledišta cjeline, i u ovom slučaju djelimično treba potčiniti cjelini. To znači — uzimati u obzir cjelinu.

„Mjesto KP Kine u nacionalnom ratu” (oktobar 1938), Izabrana djela II

Težnja ka uživanju. U Crvenoj armiji takođe nije mali broj ljudi kod koji se individualizam ispoljava u težni ka uživanju. Oni uvijek žele da njihove jedinice idu u velike gradove. Oni žele da idu tamo ne radi posla, nego radi uživanja. Oni najmanje žele da rade u crvenim područjima, gdje su životni uslovi teški.

„O ispravljanju pogrešnih gledišta u Partiji” (decembar 1929), Izabrana djela I

Treba se boriti protiv partikularističkih tendencija, koje se ispoljavaju u brizi samo o svom sektoru, a ne o drugima. Ko se ravnodušno odnosi prema teškoćama drugih, ko odbija da uputi drugima svoje kadrove, ili im pak upućuje slabe, ko „skreće bujicu sa svoje njive na susjedovu” i uopšte ne misli o interesima drugih sektora, područja i ljudi — taj se naziva partikularist. To označava da je on potpuno izgubio komunistički duh. Neuzimanje u obzir opštih interesa i ravnodušnost prema drugim sektorima, područjima i ljudima — to su karakteristične crte partikularista. Treba pojačati vaspitni rad među takvim ljudima da bi shvatili da je to vrsta sektaškog skretanja koje će, ako se bude i dalje razvijalo, postati veoma opasno.

„Srediti stil u Partiji” (1. februar 1942), Izabrana djela III

Liberalizam se ispoljava u raznim formama.

1. Jasno ti je da neko ne postupa pravilno, ali pošto ti je poznanik, zemljak, školski drug, prisan prijatelj, drag čovjek, stari kolega ili potčinjeni, ne vodiš s njim principijelnu diskusiju, nego mu dozvoljavaš da i dalje tako postupa, da bi sačuvao mir i prijateljstvo sa njim; ili ga blago kritikuješ, ali ne riješiš pitanje do kraja, da bi sa njim sačuvai prividnu slogu. Tako se nanosi šteta i čitavom kolektivu i dotičnom licu.

2. Neodgovorno kritikuješ iza leđa, umjesto da aktivno iznosiš mišljenje pred organizacijom. Ne govoriš oči u oči, nego pričaš iza leđa; na sastancima ćutiš, a poslije sastanaka brbljaš. Umjesto principa kolektivnog života, u tvojoj svijesti jedino vlada liberalna raspuštenost.

3. Kada se nešto ne tiče tebe lično, držiš se što dalje od toga; iako dobro znaš da nešto nije pravilno, smatraš da je bolje govoriti što manje; pametni, misliš ti, zna da čuva glavu, dovoljno je da sam ne griješi.

4. Ne potčinjavaš se naređenjima, a svoje mišljenje stavljaš iznad svega; samo tražiš da se organizacija brine o tebi, ali ne želiš da se potčinjavaš njenoj disciplini.

5. Umjesto da vodiš borbu protiv nepravilnih gledišta i da ih osporavaš u interesu jedinstva, napretka i uspješnog rada, ti se baviš ličnim napadima, tražiš povod za svađu, iskaljuješ lično nezadovoljstvo i težiš za osvetom.

6. Kada čuješ nepravilna mišljenja, ne osporavaš ih, čak ne javiš ni kada čuješ kontrarevolucionarne glasove, nego se prema svemu tome odnosiš ravnodušno, kao da se ništa nije desilo.

7. Kada se nalaziš među masama, ne vodiš propagandu i agitaciju, ne istupaš, ne vršiš ispitivanja, ne raspituješ se, ne brineš se o nasušnim potrebama masa, odnosiš se prema masama ravnodušno. Zaboravljaš da si član Komunističke partije i izjedačuješ se sa običnim građaninom.

8. Kada vidiš da neko nanosi štetu interesima masa, ne ogorčiš se, ne odvraćaš ga od toga, ne sprečavaš ga, ne razjašnjavaš mu, nego ga ostavljaš da radi kako hoće.

9. Prema radu se ne odnosiš ozbiljno, radiš bez određenog plana, bez određenog pravca, radiš nesavjesno, samo da prođe vrijeme, kao „zvonar koji udara u zvona dok je na tom poslu”.

10. Smatraš da imaš zasluge pred revolucijom, hvališeš se svojim stažom, velike zadatke ne možeš da izvršiš, a male ne želiš, radiš aljkavo, učiš bez volje.

11. Pogriješio si, i to si već shvatio, ali ipak ne želiš da ispraviš greške, te tako zauzimaš liberalan stav prema samom sebi.

„Protiv liberalizma” (7. septembar 1937), Izabrana djela II

Liberalizam u revolucionarnom kolektivnu je veoma štetan. To je svojevrsno korozivno sredstvo, koje razara jedinstvo, slabi uzajamne odnose, izaziva pasivnost u radu i razmimoilaženja. Liberalizam dovodi do toga da u revolucionarnim redovima nestaju čvrsta organizacija i stroga disciplina, sprečava dosljedno sprovođenj u život političkih smjernica i stvara jaz između partijske organizacije i masa kojima rukovodi. Ovo je veoma rđava tendencija.

Na istom mjestu

Liberali smatraju principe marksizma kao apstraktne dogme. Oni su za marksizam, ali nisu spremni da ga primjenjuju u praksi, ili pak nisu spremni da ga potpuno primjenjuju; oni nisu spremni da zamijene marksizmom svoj liberalizam. Kod takvih ljudi postoje i marksizam i liberalizam: marksizam na riječima, a liberalizam na djelu; marksizam za druge, a liberalizam za sebe. Kod njih je i jedno i drugo, svako ima svoju namjenu. Ovo je metod mišljenja nekih ljudi.

Na istom mjestu

Narodna država štiti narod. Samo kada ima narodnu državu, čitav narod ima mogućnost da pomoću demokratskih metoda vaspitava i prevaspitava sebe u razmjerama čitave zemlje, da bi se oslobodio uticaja unutrašnje i spoljne reakcije (ovaj uticaj sada je još veoma veliki, ostaće dugo vremena i ne može se tako brzo likvidirati), da bi se oslobodio rđavih navika i ideja naslijeđenih od starog društva, da ne bi pošao pogrešnim putem na koji ga navode reakcionari i da bi nastavio da ide naprijed — naprijed ka socijalističkom i komunističkom društvu.

„O demokratskoj diktaturi naroda” (30. jun 1949), Izabrana djela IV

Nije teško da čovjek učini nešto dobro. Teško je da čitavog života čini dobro, a ne zlo, da uvijek postupa u interesu širokih masa, u interesu omladine, u interesu revolucije, da stalno vodi upornu borbu tokom decenija kao u toku jednog dana. Eto, to je najteže!

„Pozdrav drugu U Juj Čanu povodom 60-og rođendana” (15. januar 1940)