Citati predsjednika Mao Cedunga 27 – Kritika i samokritika

Komunistička partija se ne boji kritike, jer smo mi marksisti, na našoj strani je istina, na našoj strani su osnovne mase — radnici i seljaci.

„Govor na Svekineskoj konferenciji KP Kine o propagandnom radu (12. mart 1957)

Dosljedni materijalisti ne znaju za strah. Nadamoo se da će svi oni koji zajednički sa nama vode borbu smjelo uzeti na sebe odgovornost, savladati teškoće, neće se plašiti neuspjeha, ogovaranja i podsmjeha, neće se plašiti da nas, komuniste, kritikuju i da nam podnose prijedloge. „Ko se ne plaši smrti pod najstrašnijim mukama, taj se usuđuje da skine cara s konja.” Takav duh neustrašivosti treba da posjedujemo u borbi za socijalizam i komunizam.

Na istom mjestu

Mi imamo marksističko-lenjinističko oružje — kritiku i samokritiku. Mi smo u stanju da odbacimo rđavi stil, a da očuvamo dobri.

„Referat na Drugom plenumu CK KP Kine sedmog saziva” (5. mart 1949), Izabrana djela IV

Još jedno jasno obilježje po kome se razlikujemo od drugih partija jeste ozbiljna samokritika. Mi smo rekli da sobu treba redovno čistiti, inače će se nakupiti prašina, da lice treba redovno umivati, inače će se pokriti prljavštinom. U mislima naših drugova i u radu naše Partije takođe se može nakupiti prljavština, i zato ih je potrebno čistiti i prati. „Tekuća voda se ne usmrdi, drvenu šarku na vratima crv ne grize.” To znači da njihovo stalno kretanje sprečava prodiranje mikroba i parazita. Stalno provjeravati svoj rad, u procesu ovog provjeravanja razvijati demokratski stil, ne plašiti se kritike i samokritike, nego raditi prema poučnim izrekama kineskog naroda: „Ako znaš — govori, ako govoriš — reci sve”, „Ne kori onog ko govori, nego uzimaj njegove riječi kao upozorenje”, „Ako imaš greške, ispravi ih; ako ih nemaš, čuvaj se njih”. Sve je ovo za nas jedino efikasno sredstvo protiv zagađivanja misli naših drugova i organizma naše Partije svakovrsnom političkom prljavštinom i političkim mikrobima.

„O koalicionoj vladi” (24. april 1945), Izabrana djela III

U Partiji stalno nastaju suprotnosti i borba raznih gledišta. To je odraz u Partiji postojećih u društvu klasih protivrječnosti i protivrječnosti izmđu novog i starog. Ako u Partiji ne bi bilo protivrječnosti i ideološke borbe za njihovo rješavanje, život Partije bi prestao.

„O protivrječnosti” (avgust 1937), Izabrana djela I

Mi smo za aktivnu ideološku borbu, jer je ona oružje za postizanje unutrašnjeg jedinstva u Partiji i drugim revolucionarnim organizacijama, u interesu naše borbe. Svaki komunist i svaki revolucionar treba da se prihvati ovog oružja.

Ali, liberalizam odbacuje ideološku borbu i istupa za besprincipijelni mir. Usljed toga se rađa truli i vulgarni stil i dolazi do političkog degenerisanja pojedinih alki i pojedinih članova Partije i drugih revolucionarnih organizacija.

„Protiv liberalizma” (7. septembar 1937), Izabrana djela II

U borbi protiv subjektivizma, sektaštva i šablonizma u Partiji, mi treba da imamo u vidu dva principa: prvo, „izvući pouku iz ranijih grešaka, da bi se izbjegle ubuduće” i, drugo, „liječenjem spasiti bolesnika”. Što se tiče ranijih grešaka, njih obavezno treba javno iznositi, bez obzira na to ko ih je učinio, treba naučno analizirati i kritikovati sve negativno iz prošlosti, da bi se ubuduće radilo obazrivije i bolje. Ovo je smisao izraza „izvući pouku iz ranijih gršaka, da bi se izbjegle ubuduće”. Ali, prilikom javnog iznošenja grešaka i kritikovanja nedostataka, naš je jedini cilj isti kao i cilj ljekara prilikom liječenja bolesnika — da spasimo čovjeka, a ne da ga usmrtimo. Čovjek se razbolio od zapaljenja slijepog crijeva, ljekar ga je operisao i time mu je spasio život. Svakog onog koji je učinio greške, ako ne krije svoju bolest i ne izbjegava liječenje, ako ne insistira na svojim grškama dotle da dospije u neizlječivo stanje, nego se pošteno ponaša, iskreno želi da se liječi i da se popravi, mi treba da pozdravimo i izliječimo, da bi postao dobar drug. Ovaj rad nikako neće dati rezultate ako se u trenutnom nastupu udara gdje se stigne. Prilikom liječenja ideoloških i političkih bolesti, nikako se ne smije odnosit ibrutalno, nego se treba držati stava „liječenjem spasiti bolesnika”, što je jedini pravilan i efikasan metod.

„Srediti stil u Partiji” (1. februar 1942), Izabrana djela III

U vezi sa pitanjem unutarpartijske kritike treba istaći još jednu stvar, naime: neki drugovi u svojoj kritici ne obraćaju pažnju na ono što je glavno, nego samo na sitnice. Oni ne shvataju da je glavni zadatak kritike ukazivanje na političke i organizacione greške. Što se tiče ličnih nedostataka, ako oni nisu povezani sa političkim i organizacionim greškama, ne treba pretjerivati sa kritikom, inače, drugovi neće znati šta da rade. Štaviše, ako takva kritika uzme maha, pažnja partijskih organizacija potpuno će se skoncentrisati na sitne nedostatke, svi će postati prekomjerno obazrivi, hvataće se za sitnice i tako zaboraviti političke zadatke Partije. To je veoma opasno.

„O ispravljanju pogešnih gledišta u Partiji” (decembar 1929), Izabrana djela I

Razvijajući kritiku u Partiji, treba se paziti subjektivnih i samovoljnih sudova i vulgarizovanja kritike. Istupanja treba da budu zasnovana na činjenicama, kritika treba da bude posvećena političkoj strani.

Na istom mjestu

Unutarpartijska kritika je oružje za učvršćenje partijskih organizacija i postizanje borbene sposobnosti Partije. Ali, kritika u partijskim organizacijama Crvene armije ponekad nije takva, ona se pretvara u lične napade. To upropašćuje ne samo pojedince nego i partijske organizacije. To je izraz sitnoburžoaskog individualizma. Da bi se ovo ispravilo, treba pomoći članovima Partije da shvate da je cilj kritike podizanje borbene sposobnosti Partije za održavanje pobjede u klasnoj borbi i da ne treba da koriste kritiku kao oruže za lične napade.

Na istom mjestu

Budući da služimo narodu, ako imamo nedostatke, mi se ne bojimo da ih drugi kritikuju i da nam na njih ukazuju. Na njih može da nam ukazuje svako, ma ko bio. Ako je on u pravu, mi ćemo ih ispraviti. Ako je njegov prijedlog u interesu naroda, mi ćemo postupiti prema njemu.

„Služiti narodu” (8. septembar 1944), Izabrana djela III

Mi, kineski komunisti, polazeći od najviših interesa najširih masa kineskog naroda i uvjereni u potpunu pravednost naše stvari, ne žalimo da za nju žrtvujemo sve lično i uvijek smo spremni da joj poklonimo svoj život. Zar se onda ne možemo bez ikakvog žaljenja odreći takvih ideja, gledišta, mišljenja i metoda koji ne odgovaraju potrebama naroda? Zar možemo dopustiti da bilo koja politička prljavština ili politički mikrobi prljaju naše čisto lice i truju naš zdravi organizam? Kada se mi, živi, sjetimo bezbroja revolucionarnih boraca koji su dali svoje živote za interese naroda, srce nam se ispuni bolom. Zar onda kod nas može biti ličnih interesa koje ne bismo mogli žrtvovati? Zar može biti grešaka koje ne bismo mogli odbaciti?

„O koalicionoj vladi” (24. april 1945), Izabrana djela III

Mi nikako ne treba da se zadovoljimo čim postignemo prvi uspjeh. Mi treba da obuzdavamo samozadovoljstvo, da stalno kritikujemo svoje nedostatke, kao što svakog dana umivamo lice i čistimo patos radi održavanja čistoće i udaljavanja prljavštine.

„Organizujte se!” (29. novembar 1943), Izabrana djela III

Kritika treba da bude blagovremena, treba dići ruke od navike da se kasno kritikuje.

„O kooperaciji poljoprivrede” (31. jul 1955)

Greške i neuspjesi su nas naučili, učinili su nas pametnijim i naš rad ide bolje. Greške teško mogu da izbjegnu ma koja partija i ma koji pojedinac, ali mi tražimo da se čini što manje grešaka. Ako je greška učinjena, treba je ispraviti, što se brže i temeljitije ispravi, to će biti bolje.

„O demokratskoj diktaturi naroda” (30. jun 1949), Izabrana djela IV