Povodom 70 godina osnivanja NR Kine – I. L.

Godine 1953. nastala je prva verzija poznate slike Osnivačka ceremonija nacije ili Osnivanje nacije koju je naslikao umjetnik Dong Siven

Godine 1927. Čang Kaj Šek je, nakon smrti Sun Jat Sena, izvršio puč u Kuomintangu koji je tada bio u Prvom jedinstvenom frontu sa Komunističkom partijom Kine osnovanom 1921. godine. Nakon toga, kreće njegova brutalna kampanja istrebljenja komunista i njihovih simpatizera kako u partiji, tako i širom zemlje. Najveća žrtva tog perioda bio je jedan od dvojice osnivača Komunističke partije Kine – Li Dadžao kojeg je ubio jedan od gospodara rata. KPP je uzvratila pobunom u Nančingu kojeg je zauzela, ali potom i napustila, a zatim i pokušajem napada na Čangšu, prestonicu Hunana, koji je neuspješno napao Mao Cedung po naređenju Partije, iako se tome protivio.

 

Od tada, Komunistička partija Kine je neprestano u ratu iduće 22 godine, pa i duže. Vodeća misao Partije je bila marksizam-lenjinizam, a kasnije i misao Mao Cedunga, koji su se vodili proleterskom ideologijom, a gdje su seljaci bili glavna oružana sila. Prvi dio građanskog rata, pa borba protiv japanskog okupatora, pa nastavak građanskog rata, kulminirali su proglašenjem Narodne Republike Kine. Iako to nije bio kraj rata, jer je trebalo ne samo do kraja poraziti Čang Kaj Šeka, već i mnogi dijelovi Kine nisu oslobođeni. Sam pad Pekinga (tada Peipinga – što je kasnije postao posprdan naziv) nije značio pobjedu. Velika prostranstva Kine su okupirali gospodari rata i ostaci Čangove vojske, a i Tibet je htio da ostvari nezavisnost da bi vladajuće klase održale svoju reakcionarnu feudalnu i prefeudalnu vlast.

 

U peteset šestoj godini, dana 1. oktobra 1949. godine, Mao Cedung je izašao iz radne sobe i zaputio se da podigne zastavu Narodne Republike Kine. Ispred Maovog vozila je išao tenk, a parada se polako kretala Bulevarom dugog mira. To je bio Šerman tenk, kojeg su Amerikanci poslali iz Detroita Čangu Kaj Šeku da uništi Mao Cedunga.

 

Mao je stajao visoko na Kapiji nebeskog mira, a sa juga je na njega gledao veliki portret Sun Jat Sena. Milioni su stajali uredno organizovani na Trgu Kapije nebeskog mira, pri čemu im se Mao obratio: “Kineski narod se probudio… niko nas više neće vrijeđati.” Mao je odao počast i vječnu slavu svim herojima palim za oslobođenje, kao i počast borbama “u zadnje tri godine” (od druge faze građanskog rata) i borbama u zadnjih “30 godina”. Takođe se zahvalio i onima iz 1840. godine koji su dali život u mnogim borbama protiv domaćih i stranih neprijatelja. Mao je pobjedu revolucije smatrao kulminacijom čitavog anti-imperijalističkog perioda Kine. Takođe je u svom govoru naveo da prethodnici nisu uspjeli u tome da dođu do ove tačke, i da je jedini način da se to ostvario bio kroz narodnu republiku koju vodi radnička klasa. Tvrdio je da je marksizam dao način da se ostvari ono što se u Kini od pamtivijeka htjelo ostvariti, samo da u prošlosti, jer nije bilo Komunističke partije Kine, nije bilo načina da se to uradi. Tog dana, marksizam se iselio iz Evrope i dobio kineski pasoš.

 

Maovom smrću 1976. godine i padom Četvoročlane bande 1978. godine kada je Deng Sjaoping pučem preuzeo vlast u Kini, marksizam je postao apatrid, dok se opet nije smjestio, i to kao dio Maovog naslijeđa, u Indiji, Filipinima, Nepalu i širom svijeta. Danas marksizam ima pasoše gdje god postoje maoističke slobodne teritorije, a njih će biti sve više i više, s otpočinjanjem narodnih ratova u zemljama gdje su se maoističke partije uspjele ustanoviti.

 

Danas, dana 1. oktobra 2019. godine,  na 70. godišnjicu osnivanja NR Kine, ne čak ni revizionista, već kapitalistička džukela Si Đinping, pod okriljem tržišnog socijalizma sprovodi politiku u ime buržoazije kao vladajuće klase, kao i imperijalne ambicije današnje Kine. Naslijeđe revolucije i perioda Mao Cedunga ne može tek tako lako ispariti. Velika proleterska kulturna revolucija je ostavila svoj trag do današnjeg dana u svim aspektima društva, a nove maoističke grupe u Kini niču svakoga dana.

 

Dok imperijalisti redovno pljačkaju i tlače ostatak svijeta, odnosi među njima se zaoštravaju. Na umu su im samo novi načini kako što više da iscijede iz radničke klase, stvarajući zbrku u svijetu, a time povećavajući svoje profite na uštrb naroda. Pri tom ne vide silu koja bukti ispod svega toga, koja je opet ojačala usljed istorijskih zakonitosti, ona koja će ih poslati u bezdan, silu naroda koji će skršiti okove, a koga vode nove revolucionarne partije koje su svoje istorijske lekcije naučile, partije marksizma-lenjinizma-maoizma.