Treća smrt Davida Dragičevića – I. L.

„Janko brani Vladislava mrtva;
što ga brani, kad ga ne odbrani?“
– P. P. Njegoš

 

S obzirom da su tema i njeni detalji široko poznati javnosti kod nas, neki naročit uvod nije potreban, stoga ću preći ravno na poentu.

Prvo ubistvo Davida Dragičevića se desilo 18. marta 2018. godine kada su ga nepoznata lica ubila.

Drugo ubistvo Davida Dragičevića se desilo 26. marta 2018. godine na kriminalno sramotnoj konferenciji na kojoj su predstavnici vlasti saopštili da se radi o zadesnoj smrti. Ta ista vlast do dan danas mrcvari i iznova ubija Davida Dragičevića, mada sve u manjoj mjeri kako vrijeme prolazi zbog manjeg pritiska javnosti i gušenja i jenjavanja protesta.

Istog dana, sa protestima koji su otpočeli zbog nerazjašnjenih okolnosti njegove smrti, počeo je i drugi život Davida Dragičevića, a ubrzo zatim i njegovo treće ubistvo koje se odvija i dan danas.

Svijet i naši životi nisu predodređeni. Kroz praksu stičemo znanje, koje onda postaje temelj za daljnju, napredniju praksu. Sve tako ukrug, dok ne postane nauka.

Pravda nije nešto nezavisno od vremena i prostora, i tokom istorije, ona je poprimala nove oblike i nove načine ispoljavanja. Pored toga, ona je dualne prirode kao i sve drugo – jer sve stvari u sebi nose protivrječnost – stoga čak i da kažemo šta je pravda, ostaje najbitnije pitanje: za koga? Kada odgovorimo na to pitanje, doći ćemo jedan korak bliže nauci, a nauka je istina, i tek onda može da odgovara čitavoj jednoj grupi „pravednika“.

Današnja pravda, koja se ispoljava kroz pravo, pravosuđe, monopol fizičke prinude i državu uopšte, nije ništa više do pravde za moćne. Ona je pravda za ugnjetače i eksploatatore, pravda za moć kapitala. Iz perspektive naroda, to je nepravda, ali to izlazi na vidjelo samo u esktremnim situacijama poput ove. Sve do tada, mi smo zadovoljni njihovom pravdom. To je u redu, nismo mi krivi, ne samo da oni imaju svu moć da nas ubijede to tako, već čak i da nas ne ubijede, mogu nas primorati na to da prihvatimo da je to tako. Pored toga, nema potrebe da drugačije gledamo na stvari dok situacija ne dođe do te mjere kada više ne možemo nazad, kada više niti nas mogu ubijediti da je to tako kako oni kažu, niti nas mogu spriječiti da kažemo da to nije tako i postupamo u skladu sa onim što znamo da jeste. Ono što nastupa u takvim trenucima naziva se revolucijom. Ali to nije brz proces koji se dešava preko noći, to su godine, decenije borbe i izgradnje i napredovanja svijesti i iskustva onih koji nemaju ili ne znaju kuda dalje. Međutim, kada se taj „put“ otkrije, onda jedino čega nema je povratak nazad.

Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, protesti koje vodi grupa Pravda za Davida, prevođena Davidovim ocem Davorom Dragičevićem, postali su najveći masovni pokret u Republici Srpskoj u njenoj kratkoj istoriji. Da se takvo nešto moralo dogoditi bilo je potpuno jasno. Sve nakupljene protivrječnosti društva koje se nisu imale gdje ispoljiti, sada su dobile kanal… i otišle u bespovrat?

Tito je bio bravar od oca seljaka, Staljin je bio, na svu sreću, propali sveštenik od oca obućara, Mao Cedung je bio seljak pa učitelj od oca seljaka. Svi oni su se borili za sirotinju, eksploatisane i ugnjetene, radnike, seljake, studente i žene. Niko od njih nije bio predodređen ni za šta, rođeni su u svom vremenu i prostoru i političkoj situaciji. Životna iskustva i želja za pravednim društvom ih je natjerala da djeluju, da mijenjaju svijet, da uče, napreduju i razvijaju se, a na kraju i da vode.

Davor Dragičević konobar od oca radnika. On se bori za svog sina, sada za pravdu i sjećanje na sina, studenta, koji je trebao da bude radnik ili intelektualac. Nije predodređen da bude nešto, kao ni većina drugih – on to nije ni htio, nije bio ni predodređen da mu ubiju dijete niti da ga ubijaju nakon smrti, ali je bačen u ralje života i politike iz kojih treba da uči.

SDS-ovi, PDP-ovi, Govedarice, Borenovići, Stanivukovići, Blagići i svi drugi opozicionari i skoro svi navodni saveznici su ga izdali i nasamarili, prekršili svoju riječ, prekršili sve za šta su se navodno zalagali, iscrpili su energiju naroda i na kraju su postigli… ništa. Izbore su izgubili kao nikad  do sada, a pobjeda ili povećanje broja glasova da bi mogli pregovarati sa vlasti zarad većeg dijela kolača bili su im jedini cilj i svrha šlihtanja pokretu i protestima Pravde za Davida. Ko od njih nudi išta drugačije od onog što predstavlja trenutna vlast SNSD-a i njihovih saveznika? Ovdje ne samo da nije u pitanju ništa fundamentalno, suštinski, revolucionarno ili bitno, već uopšte imalo išta drugačije? Da li ima jedan jedini element njihove politike ili prakse za koju se oni zalažu koja se u ičemu razlikuje od politike Milorada Dodika, koji se ogleda i u najmanjoj reformi? Možda to što će biti pristojniji u javnim nastupima kao Mladen Ivanić, kao da je to neko mjerilo nečega? Treba nagraditi toga Sizifa koji samo pokuša da pronađe razliku u programima PDP-a, SNSD-a, SDS-a ili bilo koje druge političke partije u RS i BiH. Prihvativši taj ološ, te zastupnike stranog i domaćeg kapitala, te džukele koje gledaju samo svoj interes i rade sve protiv interesa radnog naroda, Davor Dragičević je sam počeo da ubija sjećanje na svog sina, proletersko dijete, da ubija pravdu na koju se poziva.

Sada kada je skoro pa sam i izolovan, Davor Dragičević kada i ako formira partiju kao što je to najavio 17. septembra 2019. godine, uradiće ono za šta je već vidio i iskusio da nema nikakve vajde, i ne samo to, već je i kontraproduktivno. Preskočio je lekciju, svoje iskustvo nije oblikovao u nauku, mada nije bilo ni potrebe. Ono što Davoru Dragičeviću treba već postoji, ali ne dolazi do njega. Čak iako dođe, pitanje je da li je spreman da prihvati, a prihvatiti bi trebao jer ima sve preduslove: on je proleter koji nema više šta da izgubi, a ima šta da dobije – ako ne čitav svijet, bar tu pravdu za koju se navodno zalaže. Ali šta ga sprečava?

Dok su revolucionari svijeta živjeli u burnim i borbenim vremenima, družili su se sa takvim ljudima oko sebe i bavili se stvarima politički bitnim. Pored toga, iako nisu svi bili intelektualci, njihovo bojno polje ako nije bilo nasilno, bilo je intelektualno. Danas je takvo intelektualno bojno polje potisnuto na margine, ali i dalje postoji. Postojalo je i oko Pravde za Davida, samo nije moglo doći do izražaja. Tek sada, kada više nema nikog da se okoristi, tek sada postoji šansa da bi to bojno polje moglo doći do izražaja, a ovo i jeste jedan takav pokušaj. Davor Dragičević se okružio oportunistima i kriminalcima, istima kao i oni protiv kojih se bori, okružio se nevladinim organizacijama („nevladino“ zapravo podrazumijeva da nisu organizacije naše vlade, ali jesu organizacije tuđih vlada) čiji gospodari su mnogo gori ugnjetavači od ovih „naših“, jer dok „naši“ ugnjetavaju samo nas kao narod – radnike, seljake i radne intelektualce – njihovi ugnjetavaju čitave nacije i većinu svijeta. Čak to je i svijetla tačka njegove najave formiranja partije, pogotovo kada kaže: „Ne trebaju nam ni strane države, ni strane agencije, ni OEBS, ni OHR. Njih vladajuća struktura drži u šaci.” U prvom dijelu je potpuno u pravu, što znači da je mnogo toga naučio, i to ne samo mnogo toga, već ono najbitnije, a to je da svoju borbu treba da vodimo sami, ne da nam imperijalisti, a isto tako ni drugi, unutrašnji faktori, nameću svoju volju i viziju. U drugom dijelu već prelazi u teorije zavjere a la Slobodan Vasković, kvazinovinarske gnjide koja se igrom slučaja ili radi koristi ovom prilikom našla na pravoj strani istorije, ali na potpuno podmukao, ljigav i neprofesionalan način koji je racionalnom čovjeku više ocrnio Pravdu nego što joj je pomogao.

Dalje, Davor Dragičević potpuno naivno navodi da će se njegova stranka baviti politikom, a ne ekonomijom. U redu, prvi korak je prešao, a sada je na redu drugi. Politika i ekonomija nisu odvojeni, štaviše, postoji jedan termin koji se zove politička ekonomija i koji govori o društvu, a to se ne može raditi bez jednog ili drugog, jer to dvoje su u potpunosti povezani i međuzavisni koliko god neko htio sebe ubijediti u suprotno. Postoji taj liberalni diskurs po kojem je sramota reći da se mi bavimo politikom, a to naročito forsiraju nevladine organizacije koje se bave čime? Isključivo politikom, iako one to nikad neće priznati.

Kao što postoji više „pravdi“ tako postoji i više „politika“. Mi treba da se bavimo politikom običnog, radnog naroda, a ne antinarodnom i kriminalnom politikom koju sprovodi svaka vlast naših kapitalističkih država. U tom kontekstu, kakva je to ekonomija bez politike Davora Dragičevića? Tvrdi da želi da narodu bude bolje. Narodu će biti bolje ako se ekonomija nacionalizuje, plate povećaju i poštuju radnička prava, a sami radnici uključe u vođenje i kontrolu ne samo svojih radnih mjesta već i države, kapitalisti pošalju da rade najgrđe poslove da bi vratili sve ono što su opljačkali od naroda, kriminalci pohapse, ako se uvedu narodni, a ne buržoaski sudovi, ako se ženama zaista dadu prava jednaka muškarcima, ako se ukine diskriminacija po svakoj osnovi, ukratko – ako se ukinu ili ako se krene u smjeru ukidanja eksploatacije i ugnjetavanja. A ako on već misli da je bavljenje politikom sramotno, onda znači da politika ostaje ista, a ekonomija je samo njen kontinuitet – tj. ništa se ne mijenja. To je jedan paradoks i problem koji mora prevazići, a sada ga ništa ne košta, jer ionako će imati tek minimalnu podršku, pa bolje da je ima radeći ispravnu stvar. U suštini, to što govori je glupost, i što prije to shvati, prije će moći da napravi idući korak, a to je da se i izbori za ono od čega je počeo – pravdu, u suprotnom će ne samo ostati bez podrške, već će postati i klovn.

Iako je Pravda bila najviše banjalučki događaj, zahvatila je ne samo i druge gradove Republike Srpske već i Sarajevo i druge dijelove Bosne i Hercegovine. Protestne skupove su podržali hrabri pojedinci, pripadnici mnogih klasa, najviše radničke klase. Oni nisu tu došli samo radi ubistva jednog momka od 21 godine, već radi ubistva jednog naroda koje se odvija više od 25 godina. Nije čudno što su neki od najaktivnijih članova Pravde bile žene, jer žene i prava žena su često prve na udaru kad god je kriza u državi i društvu. Tako čitav život, za više od pola stanovništva našeg društva.

Radi toga, iako je Davor Dragičević prepoznao da ta borba prevazilazi borbu za otkrivanje okolnosti ubistva njegovog sina, on još mora prepoznati da je to borba ne samo nekog opšteg stanovništva koje je nezadovoljno ili još gore „građana“, jer smo tu borbu prevazišli kad ikad (i dobili ovo gdje živimo danas) već da je u pitanju klasna borba. U toj borbi, glavna vodilja su narodne klase, prvenstveno radnici, ali i seljaci i progresivni intelektualci, u toj borbi su sastavni i neizostavan dio drugi slojevi čija su prava uvijek na udaru i koji nemaju drugi glas – žene, seksualne i rodne manjine, Bošnjaci, Hrvati, Romi i mnogi drugi, u toj borbi su svi oni mrtvi pored Davida Dragičevića koji su ubijeni radi tuđeg interesa, počevši od rata kojim se srušila jedna narodna republika – Jugoslavija.

Radi toga, Davor Dragičević mora da shvati svoju ulogu vođe jedne grupe naroda, ulogu kojoj se nije možda nadao, ali koje treba da postane svjestan u potpunosti, a ne samo na način na koji to sada shvata. Radi toga, on mora da shvati da tom „nepolitičnom“ ekonomijom, odnosno prosto rečeno nastavljanjem trenutne kriminalne i pljačkaške politike, on je taj koji svojim postupcima treći put ubija Davida Dragičevića, a ono što treba da mu da je treći život, onaj vječni, ali ne na nekakvom imaginarnom nebu, već na ovoj zemlji i među ovim narodom, tako što će se izboriti ne samo protiv onih koji su prouzrokovali njegovu smrt, već tako što će se boriti protiv uzroka koji su doveli do toga, i boriti protiv onih koji ga ubijaju nakon smrti.

Kakva je to onda pravda koja nam je potrebna? To je ista pravda kao i politika i ekonomija koje su nam potrebne. Politika u korist naroda, ekonomija u korist naroda, a pravda… pravda za moć naroda!

  • Isak Levi
  • contradictions@protonmail.com
  • www.dijalektika.info