Kratka biografija Mao Cedunga 1 – Djetinjstvo (1893. – 1910.)

Mao Cedung (pinjin[1]: Mao Zedong) rođen je 26. decembra 1893. godine u selu Šaošan (Planina muzike) u kineskoj provinciji Hunan (Južno od jezera)[2]. S obzirom da je kod Kineza običaj da se prezime stavlja na prvo mjesto, Mao mu je prezime i njegovo glavno značenje je “kosa”, a može da znači i “krzno” i “pero” i druge stvari. Cedung mu je bilo ime, i sastavljeno je od dva dijela: “ze” što znači puno stvari, uključujući “blagoslov”, “sjaj”, “posvećenost” i riječi “dong” što znači “istok”, a zajedno znače otprilike “blagoslov istoka”.

Porodična kuća je imala četiri prostorije i bila je okružena šumom i brdima, a malo jezerce je odvajalo njihovu kuću od ostatka sela. Cedungov otac Jičang je bio nizak čovjek, oštrih crta lica i vrlo nezgodan. Posjedovao je tri hektara zemlje. Cedung je po noći, mjesto da spava, čitao knjige poput Priča iz Močvara, jedan od kineskih klasika. Otac je Cedunga nazivao ljenčugom koja izbjegava rad na zemlji, zbog čega su stalno dolazili u sukob.

Njihova porodica je bila u boljem materijalnom položaju od većine porodica u Šaošanu. U roku od par godina, tri hektara su postala četiri, i Jičang je zaposlio još jednog radnika. Šaošan je bilo mirno mjesto od oko 2.000 stanovnika koji su pripadali nekoliko stotina porodica, od kojih su mnoge nosile prezime Mao, a samo ime sela potiče od legende po kojoj se neki antički car odmarao u tom mjestu i svirao je na vrhu brda koje stoji nad dolinom. Novine nikad nisu dolazile do Šaošana, a vijesti su se širile usmenim putem. Samo kada su dolazili carski ukazi iz Pekinga, tada bi se javno čitali na seoskom sastanku i okačili bi se na vrata škole. Do 16. godine, Cedung nije išao dalje od 30 kilometara od Šaošana, a nakon toga, nikad se trajno nije vratio u Šaošan, iako se mnogo puta vraćao tu, pa i na dužinu od pola godine i duže.

Turisti posjećuju Maovu rodnu kuću u Šaošanu.

Prestonica Hunana[3] je Čangša (Duga pješčara). Poslovica kaže da ako je žetva dobra u Hunanu, čitava zemlja će biti zadovoljena. Hunan je takođe poznat po vatrenoj hrani i ljudima, i druga poslovica kaže da će Kina biti osvojena samo ako svaki Hunanac bude mrtav. To je bio narod koji nije imao problema da se bori, psuje i izražava svoje mišljenje. Hunanci su pričali Sijang jezikom, a to je bio Cedungov maternji jezik, iako je, naravno, kasnije većinu vremena koristio mandarinski, mada sa teškim hunanskim akcentom.

U to doba, Kina je bila veoma nazadna zemlja; nekoliko godina prije Cedungovog rođenja u njoj nije bilo ni metra željezničke pruge, a carska dinastija je bila na izdisaju.

Mao je imao tradicionalno kinesko djetinjstvo. Učio je znakove kao dijete, počeo čitati, otac ga nije tukao dok nije malo porastao i postao nemiran i neposlušan. Obožavao je čitati, a otac je bio protiv toga, htio je da radi na farmi. Iako se Kina taman počela otvarati prema Zapadu u svakom smislu, Cedung se školovao u lokalnoj školi koja je bila potpuno tradicionalna, što je značilo da su Konfucije i “pet kineskih klasika” bili neprikosnoveni. Cedung je nakon mnogo godina izjavio da je počeo mrziti Konfucija od osme godine. Sa školskim drugarima je čitao zabranjene knjige, što je otpočelo njegov put otpora prema tradiciji: Priče iz močvara, Romansa tri kraljevstva i Putovanje na Zapad. Iako nisu bile pretjerano subverzivne knjige, bile su zabranjene jer su davale neki drugi pogled na svijet. Sa 13 godina Cedung je završio školu, i protivio se onome što je nalazio u klasičnim djelima. Pored oca, tukao ga je i učitelj. Iako tada nije zastupao nikakvu naročitu ideologiju, imao je osjećaj pravde u sebi. Dijelio je hranu sa dječakom koji nije imao hrane da ponese u školu, pa je onda bio gladan i naveče je jeo mnogo. Majci nije bilo jasno zašto toliko jede, a kada joj je priznao, od tada je spremala dva ručka, jedan za Cedunga, drugi za njegovog školskog druga. Cedung je fizički ličio na majku, koju je volio i koja je bila blagog karaktera, potpuno različita od oca. Ona je bila iz obližnjeg okruga i bila je nepismena, kao i većina ljudi iz sela. Majka je Cedunga često vodila u hram, jer je bila budistkinja, a ocu je to smetalo jer nije bio vjernik. Cedungu je smetalo što otac nije vjerovao, i sa majkom je kovao planove kako da “konvertuju” oca. Tek kad je jednom naletio na tigra, koji je pobjegao od njega, Jičang je počeo malo da drži do nekih obreda poput paljenja tamjana.

U školi je bio prkosan i nije pratio procedure, iako ih je znao, a isto tako je odlično poznavao klasike koje je morao naučiti. To mu je, možda, bila najgora stvar u školi: metod izučavanja koji se zasnivao samo na recitovanju i ponavljanju, ne na razmišljanju.

Školovanje je trenutno prekinuo da bi pomagao ocu. Po danu je radio na farmi, a naveče mu je bio računovođa jer je bio dobar u aritmetici. Otac ga je slao da sakuplja dugove po selu, a on je to mrzio. Jednom kada je prodao svinju, na putu kući sav novac je dao prosjaku. Godine 1905. rodio se Cedungov brat Cetan (pinjin: Zetan), nakon čega je otac postao malo mekši. Cedung i majka su uspijevali da “prevare” oca, davali su hranu sirotinji, sa radnikom su se dogovarali da nadglasaju oca, kao i da se izbore za Cedungovo daljnje obrazovanje. Cedungov budizam je počeo da isparava, a majci je to smetalo. Ka novom pravcu razmišljanja su ga uglavnom odvele knjige. Tajno seljačko društvo Klub starijeg brata je opljačkalo dom Maovih, a Cedungu to nije smetalo i podržao ih je, jer je smatrao da su ukrali ono što im je nedostajalo. I otac i majka su se protivili njegovom nekonvencionalnom načinu razmišljanja.

Da bi ga “umirio”, otac je odlučio da ga oženi sa 14 godina, i to sa djevojkom 6 godina starijom od njega. Cedung je bio protiv braka, i kasnije je rekao da ne samo da nisu konzumirali taj brak, već da to i ne uračunava u svoje brakove jer je bio ugovoren, a ne iz ljubavi. Međutim, da bi dobio neke povlastice od oca, i jer je znao da je neizbježno, odlučio je da ispoštuje proceduru bez da pravi problem.

Sakupljao je sve knjige koje je mogao naći u Šaošanu, a na kraju je našao neku kratku koja je govorila o imperijalističkom uticaju na Kinu. Mao je kasnije rekao da je ta knjiga na njega izuzetno uticala, i tada je shvatio da je Kina ugrožena i da je dužnost svih ljudi da je spase.

Nakon gladi u Čangši 1906. godine, pobunjenici su zbacili vlast u gradu, ali je nova vlast uspostavila red nakon toga, a pobunjenici, obični seljaci i ostali narod morali su da pobjegnu. Kada ih je vlast napala, počeli su da ih ubijaju. Cedung i njegove kolege su čuli za te događaje, i podržali su pobunjenike. Mao je kasnije smatrao da je taj događaj u njegovoj glavi bio presudan i da mu je uvijek pred očima, jer je tad pronašao svog prvog seljačkog heroja – kovača Penga. Klub starijeg brata je bio sve aktivniji zbog nepovoljne ekonomske situacije, i na kraju su i uzeli dosta hrane od Cedungovog oca, koji je hranu prodavao u Čangši za višu cijenu. Mao je tvrdio da mu tada nije bilo žao oca, jer je predstavljao ono što je loše u Kini, ali kasnije je rekao da se nije u potpunosti slagao sa metodama pobunjenika, da li zbog tretmana njegove porodice ili zbog toga što nisu imali nikakav politički cilj, to nije rekao.

Jičang je htio da Cedung ode u grad 40-ak kilometara udaljen od Šaošana, i da bude šegrt u prodavnici riže. Cedung je htio da nastavi školovanje, a otac se na to smijao. Radi toga, pobjegao je od kuće u taj isti grad, ali je živio 6 mjeseci kod nezaposlenog studenta prava, i sve vrijeme je čitao knjige. S obzirom da nije imao prihoda, morao se vratiti kući. Međutim, posebno koristeći rodbinu svoje majke, posudio je nešto novca i skupio za školovanje. Jedino mu je trebalo odobrenje oca. “Diplomatski” se izborio za njega, zapravo otkupivši svoju slobodu od oca novcem koji je dobio od rođaka koji je cijenio obrazovanje, jer je sada mogao da plati još jednog radnika umjesto Cedunga na godinu dana. Sutra u zoru se spakovao, pozdravio sa majkom, ne i sa ocem, i napustio Šaošan sa štapom preko ramena i po jednu malu torbicu na svakom kraju štapa. U prvoj je nosio je nešto odjeće, dva prekrivača i mrežicu za komarce. U drugoj je nosio spomenute knjige koje je volio da čita. Nakon ovoga odlaska, više nije trajno živio u Šaošanu.

Nedaleko od Šaošana rastao je još jedan dječak koji će kasnije biti značajna ličnost u partiji i Kini, a i Maov veliki rival, Džang Guotao, sin vrlo bogatog i obrazovanog oca.

[1] Pinjin je sistem transkripcije kineskog pisma u latinicu koji se koristi zvanično od 1958. godine u Narodnoj republici Kini, dok je na Tajvanu ostao u upotrebi uglavnom stari Vejd-Džajls sistem. Iz tog dolaze i neke razlike koje danas imamo po pitanju kineskih imena. Npr. Mao Cedung je nekada bio Mao Tse-tung po Vejd-Džajlsu, a po pinjinu je Mao Zedong. I dalje neka imena ostaju različita do neprepoznatljivosti, zavisno od prevoda i literature, a tako i države, jer ne koriste pinjin sve države koje koriste latinicu, već neke koriste i Vejd-Džajls. Pored toga, npr. Čang Kaj Šek je postalo ustaljeno ime kod nas, a to ime je naš prevod kantonskog načina transkripcije, a ne jednog od ova dva (Vejd-Džajls: Čiang Čie-ši; pinjin: Điang Đieši).

[2] Jezero u ovom slučaju je Dongting, a po njemu se još zove i provincija sjeverno od Hunana, Hubei, odnosno Sjeverno od jezera.

[3] Ironično, zbog svog specifičnog jezika ili dijalekta, Hunanci svoju zemlju ne zovu Hunan već Funan.