Kratka biografija Mao Cedunga 2 – Učenje (1910. – 1918.)

Nakon što je napustio Šaošan, Mao se zaputio u Dongšan[1], mjesto udaljeno oko 25 kilometara od kuće, gdje je odlučio da upiše višu osnovnu školu. Kada se približio školi, vidio je veliki broj djece na jednom mjestu koja se druže, što mu je bilo nevjerovatno, s obzirom da dolazi iz malog sela. S obzirom na njegov seljački izgled, dok je ulazio u školsko dvorište, čuo je dovike: “Dongšan škola nije mentalna institucija” i “Bandit pokušava da uđe u našu školu.” Hrabro je prišao kancelariji direktora i pitao ga da mu dopusti da se školuje na tom mjestu. Uspio je da se izbori za školovanje u trajanju od pet mjeseci.

S obzirom da u Šaošanu nije imao pristup informacijama, tek u Dongšanu je saznao da su njegovi omiljeni car i carica umrli prije dvije godine. U toj školi se školovao i rođak Ven (pinjin: Wen), koji mu je bio u rodu po majčinoj strani, i koji mu je davao osnovne upute. Međutim, od pravih prijatelja, jedino je stekao braću Sjao (pinjin: Xiao) iz bogate porodice. Sa braćom Sjao je dugi niz godina imao kako drugarski tako politički kontakt. Mao se, uz njih, družio sa malom grupom autsajdera kao što je i  on bio, koji nisu pričali lokalnim dijalektom ili pripadali odgovarajućoj klasi. Ostala djeca su bila njegovana od djetinjstva, a on je bio dijete zemlje, sa žuljevima na rukama, neuglednom odjećom do te mjere da mu je jedan učenik ponudio da Mao radi kod njega kao sluga. Dok su ostali bili energični i pričljivi, Mao je bio miran i pričao je polako i izražajno. Iako se vukao dok je hodao, i to je za tadašnji standard izgledalo seljački, ubrzo je pustio kosu i počeo da izgleda kao mali intelektualac.

Mao je u školi mnogo radio i, ironično, pisao eseje na klasičnom kineskom. Rođak Van ga je usmjerio ka čitanju nekih reformističkih magazina, koje su mu dale čisto političke ideje. Isto tako, u to doba se zaljubio u Japan pod uticajem jednog učitelja. Jedan od braće Sjao, Emi[2], posudio mu je knjigu “Veliki heroji svijeta”, a nakon par dana, kada mu je Mao vratio knjigu, Emi je vidio da je knjiga potpuno išarana bilješkama i oznakama, posebno pored nekih ličnosti poput Napoleona, Džordža Vašingtona, Petra Velikog, Rusoa, Linkolna itd. Mao je govorio da i Kini trebaju baš takvi heroji, jer Kina treba da bude bogata i jaka, da ne bi završila kao Indokina, Koreja i Indija. Citirao je kineskog učenjaka iz 17-og vijeka: “Djela svakog običnog čovjeka imaju uticaja na sudbinu njegove nacije.” Mao je volio i priče o drevnim kineskim carevima, a mnogi učenici su voljeli da čuju Maovo shvatanje Romanse tri kraljevstva kao i druge priče. Mao se jako razljutio na učitelja istorije kada mu je ovaj rekao da Romansa nije istorijsko djelo, već fikcija. Svađao se sa bilo kim ko je podržao učitelja, a čak je jednog učenika gađao stolicom radi toga. U jednom trenutku je morao o romanu da razgovara sa direktorom, a kada je i on pokušao da objasni da to nije istorijski zasnovan roman, Mao je pisao gradonačelniku da smijeni direktora škole. Maova reakcija na novo saznanje nije čudna, on je prvih 16 godina života proveo uglavnom u svom selu sa ograničenom literaturom.

Mao je imao odlične ocjene, i dobio je dozvolu da se školuje duže od pet mjeseci. Međutim, koliko god da je bio zaljubljen u knjige, radi toga se otuđio od mnogih drugih, a on je radi toga čak planirao i da napusti školu. U Dongšanu, proširili su mu se vidici, a sada je htio i da ide u Čangšu, prestonicu Hunana. Kući u Šaošan je otišao tokom ljetnih i zimskih odmora.

Školu u Dongšanu je napustio septembra 1911. godine sa drugom Emi Sjaom, koji je bio iz svojih razloga nezadovoljan Dongšanom. Htio je da upiše školu u drugom gradu, ali nije bio prihvaćen jer je bio prestar i previsok. Zatim su njih dvojica sjeli u rječni brod i otputovali za Čangšu, gdje su primljeni u školu bez problema, što je Maoa čudilo, s obzirom da njegovo porijeklo. Čangša je bila prašnjav, ravan i topao grad od 800 hiljada stanovnika. Tu je prvi put u životu vidio novine, štampano izdanje koje nije govorilo o istoriji već o trenutnim događajima! Moć naroda je bilo glasilo Sun Jat Senovog nacionalističkog pokreta, a Mao je uživao čitajući ga. Tada je napisao i prvi članak za novine, a to je bilo i njegovo prvo izražavanje političkog mišljenja. Okačio ga je na zid škole. U svojoj naivnosti, zagovarao je koalicionu vladu različitih frakcija.  Mao je u jednom trenutku odsjekao repić koji je bio obaveza kao znak lojalnosti dinastiji Čing (pinjin: Qing), zadnjoj kineskoj dinastiji i to iz Mandžurije, pomalo stranoj za Kineze iz unutrašnjosti.

Mao je u školi proveo samo četiri sedmice. Već u oktobru, revolucionari su zauzeli 17 provincija i Mandžu dinastija je bila na granici propasti. Nakon posjete vojske njihovoj školi, Mao je odlučio da se pridruži revolucionarnoj armiji. Maova plata je bila 7 dolara, 2 od toga je trošio na hranu, a ostatak je uglavnom trošio na novine.

U Dnevnim novinama Sjang rijeke pročitao je o novoformiranoj socijalističkoj partiji, koju su formirali Hunanci koji su studirali u Japanu. Socijalizam je postala riječ sa kojom se sve češće susretao. U tom smislu, socijalizam je podrazumijevao neke nejasne društvene reforme, ali to je Maoa toliko oduševilo da je pisao mnogim bivšim kolegama o svom otkriću, od kojih je samo jedan odgovorio na pismo.

U vojsci, Maoa su smatrali za intelektualca, iako se on takvim nije smatrao već poluintelektualcem. Bio je visok, finog izgleda i načitan.[3] Čitao je novine saborcima i pisao pisma njihovim porodicama. Vodu je kupovao, jer nije se htio poniziti na taj način da sam donosi sebi vodu sa izvora kao drugi vojnici, jer je imao neki status među njima. Već 1912. godine, kada je revolucija završila, napustio je vojsku jer nije vidio nikakvu svrhu ostanka u njoj. Prema vojsci nije gajio nikakva osjećanja. Nije jasno da li je učestvovao u borbenim aktivnostima ili ne, ali uglavnom je bio zadužen za pomoć oficirima i stražarenje. Međutim, u vojsci je još odjednom odbacio konfucijanski moral. Smatrao je da ljudi ne treba da razvijaju vrline, već da budu snažni. Oficiri i vojnici su tražili od njega da ostane, međutim, bio je nepokolebljiv. Odlučio je da se vrati svojim knjigama. Nije znao koju školu da upiše, pa je čitao oglase u novinama. Iznajmio je sobu u gradu i počeo je da živi kao zgubidan, posljednji put u životu. Upisao je mnoge škole i vrlo brzo odustajao od njih: policijsku, pravnu i trgovačku. Vrijeme je provodio razmišljajući, posmatrajući rijeku, družeći se, bio je siromašan i neuredan. Upisao je opštu srednju školu, ali je odustao nakon šest mjeseci. Nakon toga, postao je stanovnik Biblioteke Hunana u periodu od šest mjeseci, gdje je provodio dan i noć i čitao knjige do iznemoglosti. Ovih pola godine je kasnije smatrao vrhuncem svog života. Dane je završavao tako što je odlazio u jednu kafanu gdje su se skupljali bivši vojnici, studenti i skitnice. Jedne noći je izbila svađa, i vojnici su krenuli da napadaju i ubijaju studente. Mao je u tom trenutku postao taoista i sakrio se u toaletu dok borba nije završila.

Uskoro mu je nestalo novca da bi samo čitao knjige, i morao je da pronađe zanat koji ga je zanimao. Odlučio se za učiteljsku školu, a na to su ga nagovarali i dvojica kolega, jer je za njih isto odradio prijemni ispit. Tu su mu pri ruci bili jeftin smještaj i hrana, a školarina je bila besplatna. Uglavnom, Mao se smjestio i odgovarala mu je pozicija budućeg učitelja. Više od dvije decenije kasnije se šalio na račun svog mijenjanja škola, tako što je rekao da je sa učiteljskom školom napokon uspio da se izbori sa privlačnošću reklama koje su nudile razne zanate.

Do 1917. godine Kina je imala dvije vlasti: Sun Jat Senovu u Kantonu i vlast vojskovođa u Pekingu. Odbacila je ruho staroga, ali nije mogla da se obavije ruhom novoga. Mao po tom pitanju nije ništa mogao da uradi, stoga se bacio na učenje. Kao i svi koledži u Kini, Prva škola učiteljske obuke je bila nova. Na prednjem zidu je stajao poznati moto: “Ispitati istinu iz činjenica.” U školi je bilo mnogo pravila, a Mao se sa mnogima nije slagao. Na raznim raspravama je prisustvovao, ali nije mnogo učestvovao. Po pitanju učenja, bio je na granici između genijalnosti i sramote. Mnogo je čitao knjige i to duboko kasno u noć. Tako je jednom u svojoj sobi stajao preblizu lampe, tako da mu se jorgan zapalio i prouzrokovao je mali požar. Jedan od kolega je bio depresivan jer su ga roditelji primorali na ugovoreni brak, a Mao se spakovao i otišao do njegovih roditelja da ih razuvjeri. U učiteljskoj školi su Maoa više zvali Runži nego Cedung, što na kineskom znači “podmazivač.”[4]

Ako je nešto prezirao od predmeta u školi, a to su bili likovno i prirodne nauke, onda se nije uopšte htio baviti time, pa makar i pao ispit. Volio je pisati eseje o književnim i moralnim temama, kao i o društvenim naukama. Uglavnom je u tim oblastima dobijao maksimalan broj poena – 100. Po pitanju slikanja, tu nije postupao samo tako što je propuštao časove, već je morao i da prkosi. Na ispitu iz crtanja, nacrtao je običnu elipsu, dao joj naziv “Jaje”, i izašao iz učionice. Drugi put je morao ići negdje, i samo je nacrtao horizontalnu liniju sa polukrugom iznad, i nazvao ga “Pola kamen, pola sunce” (aluzija na poznatu pjesmu) i izašao sa časa. Pao je ispit iz likovnog. Volio je pisati eseje u neformalnom stilu svog reformističkog heroja Lianga. Međutim, Lianga je mrzio Maov učitelj kineskog. Isto tako, taj učitelj je mrzio to što Mao na kraju svakog svog eseja napiše datum, i to do te mjere da mu je jednom otkinuo zadnju stranicu, a Mao je ustao, zgrabio ga za ruku i krenuo da ga vodi do kancelarije direktora. U školi, Mao je morao da dobro razvije poznavanje klasičnog kineskog stila, koje je održao dobar dio života. Stoga, iako su mu ideje bile napredne, stil mu je bio stari.

Godine 1915. njegov etički uzor je bio Jang Čangđi, učenjak koji je imao subverzivan pristup radu. U Čangši je bilo nevjerovatno njegovo shvatanje po kojem je zagovarao mogućnost udovica da se opet udaju. Jang je bio staromodan i zvali su ga Konfucije, međutim, morao je da se otvori novoj Kini. Jang je obožavao konfucijanizam desetog vijeka, a isto tako je proveo vrijeme u Britaniji i Njemačkoj gdje je izučavao Kanta i druge idealiste. Niko, osim kasnije Staljina, nije imao toliki uticaj na Maoa kao doktor nauka Jang. Toliko ga je uzbuđivao Jangov rad, da je na knjigu od 100.000 riječi napisao 12.000 riječi komentara. Mao i ostali omiljeni Jangovi učenici su dolazili kod Janga kući nedeljom, gdje su u tišini ručali. Mao je kasnije oženio Jangovu ćerku.

Svake večeri, u gluvo doba noći, Mao je čitao novine iz Čangše i Šangaja. Drugi učenici su dolazili jednom sedmično kod Maoa da im prepriča šta se te sedmice dešavalo u Kini, kao i o dešavanjima u vezi sa Prvim svjetskim ratom. Kada ga je neko tražio, obično su tu osobu uputili u sobu za čitanje novina, gdje je Mao najčešće boravio. On im je objašnjavao situaciju u evropskim bitkama, koristeći poređenja sa Kinom i poznatim istorijskim borbama. Mao je bio savjetnik za “živu istoriju”, kako je nazivao novine.

Mao je uvijek koristio Kinu kao primjer, a kada je koristio nešto strano, to je koristio samo kao dodatak ili pomoćno sredstvo.

Fizičku snagu je smatrao za nosioca društvenih promjena, podržavajući slogan: “Civilizovan duh, varvarsko tijelo.” Da bi očvrsnuo, kupao se hladnom vodom, penjao se po brdima oko Čangše, plivao u zaleđenim jezerima, jeo samo jedan obrok dnevno dugo vremena, izlagao se suncu jer je smatrao da mu ono daje energiju, i većinu godine je spavao u dvorištu škole mjesto u svojoj sobi. Na sve to, ironično, mrzio je i gledao je kako da preskoči čas fizičkog vaspitanja koji je trajao 10 minuta, a izgovor je bio da je to bilo previše mehanički i da on ima svoj način kako da se fizički dovede u red. Jedan dan je upao u sobu Kai Hesena potpuno morak, jer je upravo sišao sa planine da bi vidio kakav je bio osjećaj iz drevne Knjige istorije. Sa Sjao Jouom je prešetao pet okruga Hunana, inspirisan pričom Snaga naroda koju je jednom pročitao. Jou i Mao nisu imali novca, već su pisali slogane nekoj gospodi i tako su zarađivali za hranu i smještaj tokom šest sedmica i 500 kilometara šetnje, gdje je Mao naučio mnogo o svojoj provinciji.

Sa 22 godine napisao je svoj prvi članak koji je negdje objavljen, i to u Novoj omladini. Naziv je bio “Studija fizičke kulture”, a u potpisu je stajalo “28 poteza”, jer je bilo potrebno 28 poteza perom da bi se napisalo ime Mao Cedung. To djelo je bilo jako oštro, gdje Mao zagovara krajnje divlje vježbe. Maov cilj je bio jačanje kineske nacije.

Bio je aktivan studentski organizator od 1915. godine, a 1917. godine je izabran kao najbolji od 34 kandidata (od 400 ukupno) da upravlja studentskim udruženjem. Da bi potpomogao budžetu Udruženja, prodavao je grickalice na cesti. Jedna od njegovih akcija je bila da se bori protiv korumpiranog direktora škole, a isto tako i da zatvore vrata kampusa vojnicima i Hunana i vojskovođa sa sjevera. Udruženje, sa Maom na čelu, vodilo je glavni protest protiv japanskih “Dvadeset i jednog zahtjeva” i drugih poteza stranih sila koji su bili usmjereni protiv Kine. Mao više nije gledao blagonaklono na Japan. Smatrao je odnos Japana prema Kini velikom sramotom i pitao se, u pismu prijatelju, kako jedna nacija od 400 miliona ljudi može da trpi zlostavljanje od strane nacije koja se sastoji od 3.000 ostrva.

Koristeći se imenom Udruženja, započeo je noćnu školu za radnike Čangše. S obzirom da je neobično volio reklame, okačio je oglas za noćnu školu na kojem je, između ostalog, pisalo: “Mi nismo drvo ili kamen, nego ljudi. Potrebno nam je nešto znanja da bismo postali efikasni članovi društva. Možete obući kakvu god odjeću želite. Bilježnice i ostale materijale ćete dobiti besplatno.” Zaboravio je da vrlo malo njegove ciljne publike zna pročitati to što je napisao, a posebno s obzirom da je sve to pisao na klasičnom kineskom! Zatim je pokušao da okupi ljude tako što im je išao od vrata do vrata. Ta noćna škola je potrajala par mjeseci.

U zadnjoj godini, Mao je kasnije tvrdio da je dao oglas u lokalne novine kojim traži omladince koji su očvrsnuti i odlučni da stupe u kontakt sa njim da se bave patriotskim radom. Istina je da je Mao okačio oglas na zidove po Čangši, a da su novinari lokalnih novina mislili da je to zanimljiv oglas, i odlučili da ga objave. Mao je dobio tri i po odgovora. Pola odgovora je bilo od Li Lisana, kasnijeg značajnog komunističkog vođe sa kojim je Mao bio u konfliktu, za kojeg je rekao da mu je poslao neutralan odgovor, kao i da se njihovo prijateljstvo nikad nije razvilo. Ovaj naivni pokušaj potrage za patriotski orijentisanim omladincima je doveo do nečeg vrlo značajnog – Mao je uskoro formirao svoju prvu političku organizaciju: Novo narodno studijsko društvo (NNSD). To je bilo prvo crveno svjetlo na hunanskom nebu.

Mao je diplomirao 1918. godine, ali je društveno i dalje bio neprilagodljiv. Bio je u neobičnoj poziciji. Odbacivao je staru Kinu, a isto tako nije pripadao onima koji su se okretali Zapadu, poput Sun Jat Sena koji se školovao na Honoluluu.

Pri diplomiranju, Mao je bio treći najbolji student. Prvi je bio njegov prijatelj Sjao Jou, a Kai Hesen, prijatelj i kasniji saradnik u KPK je bio drugi. Mao bi možda i bio na prvom mjestu da je znao bolje crtati jaja. Studenti su u zadnjoj godini odabrali Maoa kao školski uzor za etičko držanje, hrabrost i elokvenciju u govoru i pisanju. “Čarobnjak” i “mozak” su bili epiteti kojim su ga kolege opisale.

Tih godina, Mao je rijetko spominjao “revoluciju” osim kao zbacivanje starog. Sa 24 godine, još je bio pod uticajem drugih, a posebno Janga. Polako mu se stil razvijao i postajao čišći. U svakoj situaciji on je bio nož – izazivao je, probavao je, testirao i prkosio je. Tokom pet i po godina pohađanja učiteljske škole, napisao je preko milion riječi analiza i razmatranja na marginama knjiga ili u kopiranim knjigama. Često bi dopisao “apsurdno” ili “ovo nema smisla”. Kada je držao intervjue sa “tri i po odgovora”, nije ih pozdravio ni na koji način, već je odmah tražio da zna koje su knjige u skorije vrijeme pročitali. Jednog dana je posjetio bogatog prijatelja iz NNSD-a, koji je prekidao politički razgovor da bi sa slugom razgovarao o cijeni mesa i sličnim stvarima. Maoa je toliko iznerviralo to što prekida razgovor o budućnosti Kine sa takvim trivijalnostima, da je na licu mjesta bespovratno raskinuo prijateljstvo.

Mao je bio nož ne samo prema drugima, već i prema sebi.  Imao je naviku da ide u najbučniji dio grada i da tu čita knjige, samo da bi testirao svoju koncentraciju. Ako nije mogao da promijeni svijet, mogao je, za početak, da promijeni sebe.

U Dongšanu, Mao se isticao, ali ga je to dovelo do izolacije. U Čangši, to isticanje mu je bilo prednost, jer je imao uticaju i drugi su bili spremni da ga prate. On je bio vođa.

Majka mu se razboljela 1918. godine, i srednji sin, Zemin, doveo ju je do Čangše na liječenje. Zetan, najmlađi od trojice braće, već je bio u Čangši, jer ga je Mao ubacio u osnovnu školu koja je bila povezana sa Maovom učiteljskom školom. Majka im je umrla u oktobru sa 52 godine starosti. Mao je izjavio da je više nego ikad izgubio želju da se vrati kući, ali otišao je na sahranu u Šaošan, kojoj je prisustvovao veliki broj ljudi. On joj je napisao oproštajni govor, pola u budističkom, pola u konfucijanskom stilu.

 

[1] Na mandarinskom, to znači Istočna planina.

[2] Pravo ime mu je bilo San, a Emi je “zapadnjački” nadimak koji je uzeo na osnovu Rusoovog Emila, da bi se razlikovao od svog brata Joua (pinjin: You).

[3] Mao je u odrasloj dobi bio visok 180 cm, što je više od prosječne visine Kineza danas, a pogotovo u to doba.

[4] Običaj je da se posebno muškoj djeci u Kini dodjeljuje stilsko ime kada odrastu, i to im obično dodijele roditelji, učitelj ili kolege. To je ime kojim je u odrasloj dobi pristojno zvati osobu, jer rođeno ime je namijenjeno za djecu, pa se često naziva i “pristojno ime.” Taj običaj je od Maove vladavine krenuo da iščezava.