Kratka biografija Mao Cedunga 3 (dio I) – Peking i Šangaj (1918. – 1921.)

Nedugo prije svog 26. rođendana, Mao je prvi put u životu napustio svoju rodnu provinciju Hunan. U Romansi tri kraljevstva postoje tri heroja, a Mao i druga dva učenika profesora Janga, od kojih je jedan bio Sjao Ju, jedan od braće Sjao, a drugi Kai Hesen, militantni omladinac iz istog okruga kao i Maova majka, djelovali su po uzoru na te heroje.

 

Jang je 1918. godine napustio Čangšu jer je dobio visoko mjesto na Univerzitetu u Pekingu. Iz prestonice je pisao ovoj “trojici heroja” o tome kako bi rad i studiranje na Zapadu mogli biti od koristi Kini. Novo narodno studijsko društvo je raspravljalo o Jangovom pismu. Kai je otišao u Peking da predstavlja Čangšu po pitanju planova odlaska u Francusku. Za njim su u jesen 1918. godine krenuli Mao i dvadeset drugih, koji su išli pješke sve do Vuhana, a onda vozom.

 

Mao je ionako htio da ode u Peking, a sada je to uspio dok je Jang bio tamo, a sa njim i časopisom Nova mladost Mao se našao na rubu Pokreta nove kulture. Mao je rekao Emi Sjaou da taj pekinški časopis ima dva principa: “Prvi princip je princip protivljenja jeziku staroga stila, a drugi princip je princip protivljenja starom moralu.”

 

Peking je bio ogroman, ali Maova situacija je bila užasna. Kao i bilo koji drugi student koji je postao velika riba u malom školskom jezeru, sada se opet osjećao kao mala riba. Nije imao novca i morao je naći posao.

 

Na početku je spavao u kolibi sa portirom kod kuće profesora Janga, a kasnije je sa još sedam hunanskih idealista        iznajmio malu sobu u jednom ljetnikovcu. Njih osam je spavalo na improvizovanom smrdljivom krevetu, a Mao se prisjećao tih noći tako što ih je poredio sa životom sardina: “Kad god sam htio da se okrenem na drugu stranu dok ležim, morao sam upozoriti ljude sa obje strane o tome.”

 

Novac su uglavnom potrošili na grijanje. S obzirom da su oni došli iz južnog i toplog Hunana, niko od njih nije imao topli kaput, tako da su svi zajedno kupili jedan i koristili naizmjenično za nadolazeću zimu.

 

Sa ciljem traženja posla, tražio je pomoć od profesora Janga, a on je pitao šefa biblioteke Univerziteta u Pekingu da li ima mjesta za jednog omladinca. Šef biblioteke je bio i jedan od autora u Novoj mladosti kojima se Mao divio neko vrijeme, a zvao se Li Dažao. Mao je dobio posao u sobi za štampu Univerziteta, a plata mu je bila 8 dolara mjesečno, a kako je plata bila niska, takav je bio i posao: čišćenje polica i prostorija, zapisivanje imena ljudi koji iznajmljuju časopise. Za muškarca od 26 godina koji ima završen učiteljski fakultet, to nije bio dobar posao. Za Univertizet u Pekingu, Mao nije bio istaknuti student iz Čangše, nego dvije mršave ručice koje su stavljale časopise tamo gdje im je mjesto. Mao je kasnije rekao: “Moj posao je bio smatran tako niskim, da su me mnogi ljudi izbjegavali.”

 

Tokom svog rada sa ljudima je prepoznao neka imena iz Pokreta nove kulture sa kojima je pokušao da uspostavi komunikaciju, ali njih nije zanimalo da razgovaraju sa njim i njegovim južnjačkim dijalektom.

 

Mao je mogao da prisustvuje na nekim časovima Univerziteta pod uslovom da ne progovori ni riječ. Jednom je postavio pitanje Hu Šiju, tada poznatom radikalu, a kasnije poznatom liberalu i ambasadoru Čeng Kaj Šeka u Vašingtonu, a kada se Hu raspitao ko je student i vidio da nije zvanični student, odbio je da razgovara sa njim i da mu odgovori na pitanje.

 

Međutim, Mao se okružio dobrim stvarima i priključio se intelektualnim krugovima poput Društva novinara i Društva filozofa. Upoznao je Žanga Guotaoa, koji je porijeklom iz bogate porodice koja je živjela sa druge strane Maovog rodnog Šaošana.

 

Sjever nije bio ni sličan jugu, gdje je Mao proveo većinu života, i to ne samo zbog vremenskih prilika i hladnoće, već i zbog naglaska, nezačinjene hrane kao i psihe ljudi. Sjever je bio sjedište birokratije i mandarinaca koji su smatrali da radnik nema truna mozga u glavi. Nisu imali nikakvu povezanost sa ljudima koji su obrađivali zemlju u Šaošanima Kine. Mao je tih godina u sebi i dalje odražavao svoj lokalni karakter, a te zime je formirao nesiguran stav o Pekingu koji ga je držao tokom čitavog života. Međutim, on je za sebe stvorio svoj Peking, iako se dosta vremena držao za sebe. Peking mu se sviđao u književnom pogledu i po pitanju starina. Šetao je po parkovima i palatama, obilazio spomenike i dvorce.

 

Mao je odlučio da ne ide u Francusku, a otplovili su Kai Hensen i drugovi iz Čangše. Najveća prepreka mu je bilo to što su prije puta morali naučiti francuski, a Maou on nije išao od ruke. Iako su skupili novac za odlazak, trebalo je i da svaki student uplatio dio novca, a Mao je već bio u teškom dugu svojim bogatim poznanicima. Maova teška finansijska situacija se najbolje ogleda u jednoj situaciji kada je bio na sastanku sa ljudima iz Kineskog omladinskog udruženja, gdje je rekao da ne treba da samo sjede i pričaju, već da nešto rade. Bijesnio je i rekao da mu daju odjeću da operu, i da mu plate za to. Neko je rekao da Mao kao gospodin ne bi znao to da uradi, ali jedan drug da ga ne bi bilo sramota, pozvao ga je da sutra dođe do njega da mu opere odjeću i da će mu platiti, na šta je Mao pristao jer mu je trebao svaki novac do kojeg je mogao doći.

 

Pored tih problema, jedan od razloga zbog kojih nije otišao u Francusku je bila i ćerka profesora Janga, gospođica Jang Kaihui. Kako je s vremena na vrijeme dolazio na ručak kod Janga, viđao je i nju. Sve u svemu, njegovo ubjeđenje u to da će kineski spas doći tako što će učiti i raditi na Zapadu nije bilo baš jako. On je bio skoncentrisan na legende, ljepotu i skorašnja poniženja Kine. Vjerovao je da treba da više provede u Kini i upozna nju, nego da ide u Marsej. U isto vrijeme, mladić iz preko 200 kilometara udaljenog Tianđina, Žu Enlaj, odlučio je da ode u Evropu.

 

***

 

Kineska revolucija počela je u biblioteci. Bila je potrebna neka ideologija koja će usmjeriti neuobličeni otpor prema starome. Ona, međutim, postoji već odavno otkad je Karl Marks sjedio u drugoj biblioteci, britanskoj, kada je još Maov djed bio dječak. Samo djelići istog su prevedeni do Prvog svjetskog rata, ali ona je u umovima Kineza zaživjela tek nakon Oktobarske revolucije.

 

Marksovo učenje je bila jedna stvar, zanimljiva teorija za napredne zemlje, ali Lenjinova teorija je bila sasvim druga stvar. Ako je revolucija uspjela da pobijedi u Rusiji, a imperijalizam će prouzrokovati socijalizam – kako je to Lenjin smatrao – nije li mjesto da se i u Kini preduzme nešto? Možda je trebalo da se pobliže istraže ti teški Marksovi eseji? Nakon 1917. godine, nekoliko željnih ljudi došlo u Maovu biblioteku da traže marksističke članke i pamflete.

 

Mao je mogao čitati do mile volje, bez da potroši i novčića. Prvi put je čitao Marksa i Lenjina, međutim, nije odmah prihvatio marksizam, već ga je više privukao anarhizam. Više je čitao strastvenog Bakunjina nego sistematičnog Marksa. Kao i svaki anarhista, više je znao protiv čega je, nego za šta se zalaže, i još uvijek nije imao intelektualno oružje s kojim bi mogao da napadne militarizam i imperijalizam. Isto tako, u ličnom smislu, anarhizam je više odgovarao njegovom neobičnom načinu života te zime.

 

U proljeće 1919. godine u Pekingu su krenuli studentski protesti, ono što će kasnije postati poznato kao Pokret četvrtog maja. Taj pokret je na vidjelo iznio sve teme iz Nove mladosti. Međutim, Mao je bio jedan korak van toga, bio je u jednoj od svojih naoblačenih faza u kojima odlučnost ne isplivava na površinu. On se okrenuo ka sebi u tim trenucima kada je javni duh ušao u čitavo studentsko tijelo Univerziteta u Pekingu. Napustio je Peking, sasvim sam, i otišao u neočekivanom pravcu.

 

Dok su studenti raskrštavali sa konfucijanizmom, on je išao da posjeti Konfucijev grob u Šandongu. Popeo se na svetu planinu Tai, posjetio rodno mjesto Mencija, išao je kroz Liang Šan okrug gdje su heroji iz Priča iz močvara izvodili svoje podvige.

 

Dok su radikali u Pekingu objavili rat starome, on se kupao u fontanama staroga. Četvrtog maja, prvi put u istoriji se desio protest intelektualaca u Kini, da spale tradiciju i da se suprotstave japanskoj aroganciji prema Kini, ali Mao je bio u dodiru samo sa brdima i zidovima Kine.

 

Nakon što je posjetio sveta mjesta konfucijanizma, nastavio je da putuje vozom – nakon što je sreo poznanika i od njega posudio novac – u Sjudžou gdje je posjetio poznata mjesta iz Romanse tri kraljevstva, i u Nanđing gdje je šetao ispred zidina starog grada. Tu je bio opljačkan i ostao je bez jedinog para obuće, pa je bio prinuđen da posudi još novca da ode nazad za Šangaj.

 

Taj njegov put je bio bitniji od cilja – puta u Šangaj. On je rekao da je to radio da bi ispratio grupu koja odlazi na studije i rad u inostranstvo, što je i uradio na šangajskoj luci. Međutim, nije putovao u Šangaj ni sa kim iz grupe, i njegov put je trajao nekoliko sedmica. Bilo je jasno da Mao nije smatrao Peking dovoljno značajnim da bi tamo ostao duže od šest mjeseci. Šangaj je bio ispostava Zapada koja se nakon Prvog svjetskog rata kao najveći kineski grad od 2 miliona stanovnika. To je bio grad kome je biznis bio u krvi. Maou se Šangaj nije svidio, u njemu nije bilo grobnica, svetilišta i planina koje bi ga intrigirale.

 

Otišao je da vidi svog drugog “uzora” sa stranica Nove mladosti, profesora Čena Dušjua koji se bavio književnošću, koji je 1917. godine pobjegao iz Pekinga u Šangaj zbog straha od gospodara rata. Taj sastanak je predstavljao sjeme saradnje za budućnost, međutim, nije ni kod jednog od njih predstavljao veliki momenat.

 

Mao je šetao ulicama, čitao novine i tražio prijatelje iz Hunana. Razmišljao je o događajima u Čangši. Dobro mu je došlo kada su mu drugovi iz grupe za odlazak u Francusku dali novca da može da ode nazad u Hunan. U aprilu 1919. godine je spakovao svoje stvari i dijelom pješke, dijelom vozom, otputovao je u Čangšu.

 

***

 

 

Maou je izvjesno vrijeme bio vrlo težak period. Zakupio je krevet u hostelu Univerziteta u Hunanu, koji je služio za potencijalne studente. Uskoro je počeo da radi honorarno kao učitelj istorije u osnovnoj školi koju su vodili Maovi bivši učitelji. Mao je imao previše drugih ciljeva da bi mogao da ima redovan posao. Nije imao odjeće ni hrane, i zavisio je od drugih. Sjever je na njega ostavio utisak i to takav da je tamo bio tih, a kad se vratio nazad, bio je vrlo glasan. Organizovao je svoje prvo predavanje o toj novoj ideji zvanoj marksizam, o kojoj je znao vrlo malo.

 

Tokom druge polovine 1919. godine, on je postao vodeća ličnost Nove kulture i anti-imperijalizma u Čangši, a te dvije teme su bile glavne teme Pokreta četvrtog maja. Glavna meta mu je bio gospodar rata koji je vladao Hunanom, Žang Đingjao, profeudalna i projapanska karikatura zbog koje su se studenti u Čangši okrenuli ka crvenom.

 

Mao je preuzeo lokalno krilo Pokreta četvrtog maja sa dva poduhvata. Pomogao je formiranju Jedinstvenog studentskog udruženja Hunana. Atmosfera ovog pokreta nije imala premca u društvenoj aktivnosti ni u Kini ni Americi 60’ih godina. Stalno s objavljivali proglase i organizovali demonstracije. Sa četkicama u džepovima i ručnicima oko kišobrana, studenti su se kretali svuda i pronalazili istomišljenike. Skoro svako je bio u ratu sa svojom porodicom. Novi, grubo odrađeni časopisi su se pojavili čiji su nazivi pokazali raspoloženje masa: Buđenje, Žensko zvono, Nova kultura, Topla plima, Naprijed, Razdor, Novi glas.

 

Po standardima 1960-ih godina, ovo uopšte nisu bilo moderni studenti. Većina njih su bili gospoda u modernim uniformama koji nisu imali problema da naređuju svojoj posluzi. Međutim, iako su jednom nogom bili u tradiciji, sve što su oni govorili itekako je bilo protiv tradicije. Jedan je student čak odsjekao dva prsta sa ruke u znak protesta protiv Žangovih brutalnih metoda. Trinaestogodišnja Ding Ling, kasnije jedna od najpoznatijih kineskih spisateljica kratkih priča, povela je svoje kolege iz razreda do Provincijskog savjeta Hunana da zahtijevaju da žene dobiju ista nasljedna prava kao i muškarci. Što su bile mlađe, imale su manje problema sa tim da se suprotstave trenutnom stanju. Mao je na mitingu držao govor na temu: “Koristimo nacionalne proizvode: sabotirajmo japanske artikle.” Organizovao je ekipe djevojaka, koje je odmah uključio kao srž Jednistvenog studentskog udruženja Hunana, koje su išle od prodavnice do prodavnice i uništavale japanske artikle.

 

Mao je kasnije izjavio da tada niko nije imao vremena za ljubav, što je bilo tačno, jer iako su muškarci i žene spavali jedni pored drugih, to je bilo na par sati u odmoru od cjelodnevne političke aktivnosti. Mao, drugi član “tri heroja” Kai Hesen i njegova pametna i lijepa sestra Kai Čang zakleli su se da nikad neće stupiti u brak.[1] Svi su prekršili tu zakletvu, a Mao čak tri puta.

 

***

 

Tokom tog ljeta, u ime studentskog udruženja, Mao je osnovao, uredio i napisao najveći dio sadržaja u sedmičnom listu kojeg je nazvao po prirodi: Časopis rijeke Sjang. Dvije hiljade primjeraka časopisa su prodate prvog dana, a naredna izdanja su se štampala u pet hiljada primjeraka, što je zaista ogroman tiraž za Hunan 1919. godine. U časopisu se koristio jezik običnog naroda, a ne arhaični oblik, što je i bio cilj Pokreta. Poređenja radi, to je kao kada se zamijenio crkvenoslovenski jezik sa srpsko-hrvatskim.

 

Mao je pisao vrlo živo, i moglo se uživjeti u svaku njegovu rečenicu. “Pokret za oslobođenje čovječanstva je otpočeo. Kojih stvari ne treba da se bojimo? Nebesa, bogova, duhova, mrtvih, gospodara rata i kapitalista”, napisao je u svom prvom članku. Uglavnom je pisao u sred noći, jer je bio previše zauzet aktivnostima tokom dana, ignorišući veliku vrućinu i komarce. Nakon što je završio sa pisanjem, morao je ići do štamparije, a i opet da pročita sve i da ispravi greške. Nekad je usput prodao par primjeraka na putu tamo. Tada je za njega život bio vrlo težak. Plata koju je dobijao od rada u školi je bila tek nekoliko dolara mjesečno, što je bilo dosta jedva za hranu. Od lične svojine imao je mrežicu za komarce, sivu haljinu i ogrtač, stari prostirač od bambusa na kojem je spavao, nekoliko knjiga koje je koristio i kao jastuke i bijele hlače.

 

Mao je napisao članak Veliko jedinstvno narodnih masa u kojem je iznio svoje stavove. To nije bio marksistički članak, ali je bio elokventan, populistički i patriotski, i razlikovao se od dvije godine ranijeg članka o fizičkoj kulturi. U njemu je pozivao na jednakost i solidarnost svih slojeva koji su protiv ugnjetavanja. Smatrao je da revolucija iz 1911. godine nije uključivala obični narod, ali da iduća mora. Marksa je samo spomenuo, i to u negativnom kontekstu kao nekog ko je za “ekstremno nasilje”, poredeći ga sa Kropotkinom kojeg može da razumije svaki čovjek.

 

Članak je bio revolucionaran, ali 1919. godine u Čangši, Marks nije imao nimalo više logike nego što su za Kineze imali desetine drugih teoretičara. Mao je imao viziju pravednijeg društva, ali još uvijek nije imao ideologiju. Njegova ideja je bila vezana uz sindikate.

 

Članak je pohvalio i profesor Li Dažao, a inspirisao je i formiranje drugog poduhvata tj. Hunansko jedinstveno udruženje svih krugova.

 

Svojim iznošenjem stavova, Mao je prešao određenu granicu. Jedno je napisati 10 hiljada riječi na marginama teksta, a drugo je iznijeti svoje stavove u javnosti. Ovo je već spadalo u sferu djelovanja, to je bilo priznanje, imalo je posljedice. Mao više nije samo istraživao svijet oko sebe, već je počeo aktivno da ga mijenja.

 

Jedna od glavnih djelatnosti gospodara rata Žanga je bila da gasi ljevičarske časopise kao što ubija muve. Odred vojske je uskoro domarširao do izdavača Časopisa Sjang rijeke. Časopis je ugašen nakon pet izdanja, a isto tako i njegov osnivač, Jedinstveno studentsko udruženje Hunana, i to sve iste noći.

 

Mali časopisi su u to vrijeme dolazili i odlazili. Mao se uskoro pridružio novom časopisu Novi Hunan, ali je u roku od par mjeseci i on doživio istu sudbinu. Međutim, prije nego što je ugašen, putem njega je Maovo pero privuklo simpatije nekih ljevičara.

 

***

 

 

Sada je već bio ustanovljen kao politički pisac, i njegove članke je redovno uzimao dnevni časopis Društveno blagostanje, glavni časopis u Čangši. Odjednom se pojavio novi povod za pisanje. Gospođica Žao iz Čangše je trebala da bude udata, ali njoj se mladoženja nije sviđao, jer joj je brak organizovao otac sa sinom iz bogate porodice. Obučena u odjeću za vjenčanje, u uglađenim bračnim kolima su je vozili do mjesta sklapanja braka, a ona je izvadila nož i prerezala sebi vrat. U toku dva dana od tragedije, Mao je bio svuda u štampi sa svojom “Kritikom samoubistva gospođice Žao”, a još osam članaka o braku, porodičnom ugnjetavanju, i zlima starog društva izašli su tokom iduće dvije sedmice u Društvenom blagostanju. Kao što je to imao običaj raditi, u svom životu je nalazio korijene društvenih ubjeđenja. Krivio je društvo i rekao da okolnosti događaja stvaraju sve uzroke istog. Okolnosti su bile truli bračni sistem, zaostali društveni sistem, nepostojanje nezavisne misli, ljubav koja ne može biti slobodna.” Njena bračna kola je nazvao “zarobljeničkim kolima”. Ovaj članak se može povezati sa njegovim ugovorenim brakom, kao i majčinom potčinjavanju njegovom ocu. Radi slučaja gospođice Žao, do kraja života je bio veliki protivnik samoubistva. Rekao je da njeno samoubistvo nije pomoglo borbi protiv starog društva, već ga podržalo. Svakog ko razmišlja o samoubistvu, pozvao je da se bori.

 

Pitao je gdje su svetilišta za dječake koji nisu izgubili nevinost? Okupio je žene, domaćice i poveo ih na ulice da uništavaju japanske proizvode, i pozivao na zbacivanje gospodara rata Žanga. Nakon nekog vremena i takvih aktivnosti, Žang je razbio te proteste. Mao i ostali su organizovali sastanke, i napisali manifest u kojem pozivaju na zbacivanje projapanskog, feudalnog mesara Žanga, koji je potpisalo 1300 učenika i studenata, a nakon toga su otpočeli štrajkovi širom Čangše. Iako Žang nije zbačen, bio je ranjen, a to je značilo da za Maoa i ostale nije više bilo sigurno u Čangši. Odlučio je da napusti Hunan i pobjegne od Žanga, koji je sada osjećao ličnu mržnju prema Maou, i da potraži istomišljenike van Hunana koji se protive gospodarima rata, i koji bi im pomogli protiv Žanga.

 

***

 

Mao je otišao nazad u Peking kao predstavnik delegacije od sto ljudi koji su htjeli da proguraju peticiju za smjenjivanje Žanga u ime Novog narodnog studijskog udruženja. Takođe je imao i druga zaduženja od Društvenog blagostanja i drugih organa, tako da je sada imao nešto novca pri sebi. Nakon desetodnevne pauze u Vuhangu gdje je Mao napravio ispitivanje situacije i lokalnih uslova, stigli su u Peking tačno na vrijeme na protest protiv Žanga kojem je prisustvovalo oko 1000 ljudi, naroda Sjang Sjang okruga. Mao je osmislio slogan: “Narod Hunana ne može da živi ukoliko Žang ne ode.” Iznajmio je sobu blizu imperijalne palate, spavao je u glavnoj sobi hrama pod okriljem tibetanskih bogova, gdje je imao i opremu za pisanje i rad.

 

Mao nije puno uspio da uradi po pitanju Žanga, jer je Peking bio zauzet svojim problemima i nikom nije bilo stalo do Hunana. Uspio je, međutim, u drugom pogledu, sa ćerkom profesora Janga, Jang Kaihui. Dok su zajedno provodili vrijeme tokom njegovog prethodnog boravka u Pekingu, uspjeli su da se zbliže. Profesor Jang je umro mjesec dana nakon Maovog dolaska, što je bila prilika za njihovu vezu. Njihov život kao para je počeo kao “probni brak”, nešto što se profesoru Jangu ne bi svidjelo, jer nisu odmah počeli da žive zajedno, već su se viđali među feudalnim statuama Maovog boravišta, ili u kući Jangovih. U proljeće su išli jahati u brdima, a prvo dijete im se rodilo nepunih godinu dana nakon tih viđanja.

 

Njihova veza se rodila u duhu Pokreta četvrtog maja, na osnovu slobodnog izbora dvije strane, što je bilo vrlo rijetko u staroj Kini. Zvanična bračna ceremonija koja se odvila godinu dana kasnije u Čangši, ništa im nije značila do te mjere da se jedva iko od njih i poznanika sjećao da se i desila. Mao kasnije čak nije znao ni tačan datum. Gospođica Žao iz Čangše nije doživjela to da sprovede vrijednosti Četvrtog maja, dok se gospiđica Jang odlučila za borbu i iznošenje ideja Pokreta. Mrtva gospođica Žao je uzbudila Maov um, a živa gospođica Jang njegovo tijelo. Jang je iskupila Žaoino samoubistvo, spojila dušu i tijelo, što je pomoglo Maou da 1920-ih godina spoji pero i pušku.

[1] Dok je još bio učenik profesora Janga, Mao je zabilježio u jednom djelu da se u potunosti slaže sa izjavom braće filozofa iz dinastije Song da “čovjek nije vrijedan razgovora, ako ne može prevazići krize novca i seksa.”