Kratka biografija Mao Cedunga 3 (dio II) – Peking i Šangaj (1918. – 1921.)

Za svojim stolom za tamjan u hramu lama, Mao je pročitao Komunistički manifest (u prevodu, kao što je to morao da radi sa svim ostalim bitnim djelima). Ovoga puta, ideje Marksa i Engelsa su mu sjele. Prvi dio Manifesta se na kineskom pojavio u novembru 1919. godine i tada je to bilo najznačajnije marksističko djelo koje je prevedeno. Tek je Ruska revolucija dovela do toga da se Kinezi zainteresuju za marksizam, smatrao je profesor Li Dažao. Rusija je za Maoa postala svjetionik, kao što je to bila Francuska za za engleske radikale 1870-ih godina. Sa marksizmom se bavio postepeno, ali uspjeh boljševika ga je jako zaintrigirao. Marksizam mu je došao kao ideja koja govori o tome kako se istorija kreće naprijed. Mao nije pretpostavljao kakvu će budućnost revolucija donijeti, niti se skoncentrisao na uzimanje moći, ali je 1920. godine prihvatio marksizam jer je smatrao da on omogućuje Kini revoluciju poput one u Rusiji. Time bi se spasila nacija, uništila nazadnost, oslobodila energija preplašenog naroda, a heroji Pokreta četvrtog maja bi dobili istinski društveni kontekst.

 

Marksizam se nikad ne prenosi iz jedne istorijske situacije u drugu, poput uputstava ili bolesti. On se iznova rađa na novom mjestu, a tako je bilo i u Maovom slučaju. Mentalna sjemena njegovog tipa marksizma postoje još dok je bio dijete časopisa Nova mladost koje se borilo za oslobođenje. Marksizam, kao doktrina Marksa, Engelsa i Lenjina se pojavila tek kao treći stadijum.

 

Tri su knjige jako uticale na njega dok je provodio svoju drugu zimu u Pekingu, i izgradile su u njemu vjeru u marksizam. Pored Manifesta, u pitanju su bile jedna knjiga od Kauckog i  Kirkupova  Istorija socijalizma. Ova zadnje dvije knjige mu nisu dale naročito čistu dozu marksizma koja mu je trebala, jer je Lenjin Kauckog već odavno proglasio otpadnikom, a Kirkupova knjiga nije bila ništa značajno. Međutim, Mao je imao “vjere”, i od ljeta 1920. godine smatrao se marksistom, i taj stav nikad nije napustio. Anarhizam, reformizam, utopijanstvo, svi su bili potisnuti iz njegovog uma. To što Mao nije preko noći postao marksista dolazi iz njegove stalne preokupacije sa pokretom za autonomiju Hunana. Nakon smrti svog oca, Jang Kaihui se vratila kod majke u Čangšu. Mao je planirao da se vrati čim mogne i kada to dopusti političko raspoloženje u Hunanu. Do tada, htio je o svom marksističkom ubjeđenju razgovara sa profesorom Čenom Dušjuom. Prodao je svoj zimski kaput da bi mogao kupiti kartu, i sjeo je u voz za Šangaj sa još nepostojećim ciljem.

 

Bio je toliko siromašan da je prao, peglao i dostavljao odjeću bogatim trgovcima i kompradorima. Kao pomoćnik u pranju veša, imao je platu od 12 do 15 dolara mjesečno. Većinu novca je trošio na tramvaje da bi isporučio odjeću klijentima. To što je kasnije imao vrlo oštar pogled na Šangaj može se pronaći i u ovoj epizodi života.

 

Mao je tražio od profesora Čena da se uključi u njegovu borbu oko Hunana, ali on je imao mnogo bitnijih stvari. Predstavnici novoformirane Komunističke internacionale su stigli iz Rusije u Kinu da sa Čenom i Lijem razgovaraju o idućim koracima povodom boljševičke organizacije u Kini. Čen je bio najveća inspiracija Maoa u tom trenutku i Mao je izjavio da su ga Čenova ubjeđenja duboko inspirisala i to u kritičnom periodu života. Nema sumnje da je i pranje veša bogatašima uticalo na njegovu marksističku edukaciju, jer je tada mogao da vidi šta je Marks mislio pod proletarijatom. Mao je otišao do luke da se pozdravi sa grupom Hunanaca koja je odlazila u Francusku, organizovali su sastanak Novog narodnog studijskog društva i Mao je smislio slogan: “Da transformišemo Kinu i svijet!” Drugovi su ga odabrali da se vrati u Čangšu i da bude vođa njihovog programa za rad i studiranje. Među onima koji su otputovali, nalazilo se i djevojaka. Jedan od velikih Maovih uspjeha je bio upravo u tome da organizuje aktivno učešće žena u tim aktivnostima i njihov odlazak na rad i studiranje u inostranstvo. Grupi je rekao: “Svaka koju povedete sa sobom je jedna osoba više spašena.” U tome se osjetila njegova mržnja prema staroj Kini koja se često iskazivala borbom protiv ugnjetavanja žena. Neko od drugova je izjavio da je i Mao trebao da ide sa njima, a on im je rekao da revolucija ne može da čeka dok se oni ne vrate. Bio je jedina osoba koja je bila sa druge strane i otpozdravljala ih dok su odlazili. Mahao im je i rekao: “Učite mnogo da biste spasili zemlju.”

 

***

 

U Hunanu se vodio pravi građanski rat, ali 1920. godine on je okončan time što je Žanga zbacio malo progresivniji Tan Jenkaj. Mao je otišao nazad u Čangšu da iskoristi tu novu liberalnu atmosferu.

 

Čovjek kojeg je Tan odabrao da vodi Maovu staru učiteljsku školu, bio je jedan od Maovih starih učitelja. Učitelj je uskoro Maoa postavio za direktora osnovne škole, Sju Je, povezane sa učiteljskom školom. Tu je imao časove i bio je urednik Časopisa rijeke Sjang. I sada, dok su Kai Hesen i ostali bili zauzeti radom u francuskim tvornicama, Mao je bio neprikosnoveni vođa Novog narodnog studijskog društva. Plata u Sju Je školi je bila dobra, a to što je bio direktor donosilo je i prestiž. Mao je uskoro pokazao da on nije štedljiv radi štedljivosti. Sa gospođicom Jang se smjestio u kući Čistog jezera, mirnoj i elegantnoj rezidenciji bivšeg gospodara rata. Mao je postao dio establišmenta Čangše.

 

Period 1920. – 1921. godine je bio period ujedinjenja misli i akcije. To je dovelo do novih perspektiva u političkom životu, a isto tako i do bola u nekim od njegovih odnosa. Opet je aktivirao projekte koji su nosili ideje Pokreta četvrtog maja. Otvorio je Mladu narodnu biblioteku, a sa drugima je opet oživio Ujedinjeno studentsko udruženje Hunana. Posjetio je Šaošan na nekoliko sedmica, a time je i svom okrugu donio dašak Nove kulture tako što je uspostavio Društvo za promociju edukacije. Pisao je za i bio je urednik u Narodnim dnevnim novinama, polu-službeni edukativni organ, nakon što je njegov prijatelj He Šuheng postao glavni u njima i pogurao ih u lijevo.

 

Uz pomoć djevojke koja mu je bila draga, jednom od najboljih učenica profesora Janga, otvorio je Knjižaru kulture u Hunanu koja je držala lijevu literaturu. “Narod Hunana osjeti veću glad u umovima nego u stomacima” – to je bila reklama za knjižaru. Za knjižaru je iznajmio tri jeftine sobe od Jejla u Kini. Dobio je i finansijsku podršku od Kaihuine majke. Čak je i gospodar rata Tan napisao veliki znak za knjižaru svojom rukom, i vodio je ceremoniju otvaranja radnje. Subverzija i status kvo su milovali jedno drugom ruku čitavo poslijepodne. Mao je čak i pokrenuo malu fabriku pamuka da bi skupio pare za ljevičarenje, ali to nije imalo nekog uspjeha. Knjižara je poslovala odlično, i otvorilo se 7 podružnica u drugim gradovima. U svojim ranim danima, knjige koje su se na kineskom najbolje prodavale bile su Kirkupova Istorija socijalizma, to je bio pamflet koji je služio kao uvod u Marksov Kapital, Izučavanje nove Rusije i časopisi Nova mladost, Novi život, Novo obrazovanje i Radnički krugovi.

 

Mao je proruskim temama začinio duh Pokreta četvrtog maja. On i He Šuheng iz Narodnih dnevnih novina su osnovali Studijsku grupu ruskih pitanja, i aktivnosti vezane za odlazak u rad i studiranje u Rusiju. Pod uticajem marksizma, pokušao je da pokrene neku vrstu sindikalnog organizovanja. Podstaknut savjetom Kominterne, koji mu je došao posredstvom pisma iz Šangaja i Pekinga, stvorio je komunističku ćeliju, a isto tako i ogranak Socijalističkog omladinskog korpusa, predsoblje za potencijalne mlade komuniste. Jedan od ranih članova Korpusa, i jedan od prvih Hunanaca koji je uspio da ode na program rada i studiranja u Rusiju bio je jedan pametni dječak iz zemljoposjedničke porodice iz okruga Ning Sjang. On je maturirao u Prvoj učiteljskoj školi pet godina nakon Maoa. Prvi put su se susreli na aktivnostima povodom rada i studiranja u inostranstvu, kada je Mao prvi put bio u Pekingu. Dječakovo ime je bilo Liu Šaoči.

 

Kada je He Šuheng u maju 1921. godine otpušten iz Biroa obrazovanja, a radikali iz Narodnih dnevnih godina su protjerani zajedno sa njim, Mao je mnoge od njih zaposlio kao učitelje u svojoj osnovnoj školi. Ako bi se gdje organizovao neki štrajk, učenici su činili srž tog štrajka. Učitelji su bili crvena nit koja je držala crvene strane Maovog marksističkog šatora koji se uveliko širio.

 

Prva učiteljska škola je bila od suštinske važnosti za ovu mrežu. Svakog mjeseca, Mao je iz učionica regrutovao sve više pratilaca, koristili su plate za troškove nekoliko vođa, koristili prostore za sastanke, darovali su po 10 dolara po osobi za Maovu Kulturnu knjižaru, omladinci su koristili biblioteku, ulazili i izlazili po volji, kao da je autobuska stanica. Prva učiteljska škola je bila produžena porodica za Maoa, cvjetajućeg komunistu.

 

U sve to su bili uključeni i članovi Maove porodice. Maov otac je umro 1920. godine u 52. godini života, događaj koji je Mao rijetko spominjao osim u prilikama kad je govorio da je vrlo malo ljudi prisustvovalo na sahrani, a Mao je tiho preuzeo uzde kao njegov nasljednik. Zeminu, srednjem bratu, sredio je da ide u Prvu učiteljsku školu, a mlađem bratu, Zetanu, da ide u srednju školu. Posvojenu sestru Zeđijan je ubacio u učiteljsku školu u obližnjem gradu Hengjangu. Nedugo zatim, svi oni su počeli da rade za Maoa u komunističkim organizacijama. Često im je Mao naređivao kao da je uskočio u očeve cipele.

Više nije bio sam, pisao je i dobijao pisma od saradnika u Šangaju, Pekingu i Francuskoj. Sada je bio velika riba u jezeru srednje veličine – Čangši. Imao je dobre veze širom provincije. On i Kaihui su živjeli kao muž i žena, a ona je uskoro ostala i trudna.

 

Njegovo pisanje tokom 1920-te godine je uglavnom bilo skoncentrisano na članke o hunanskoj samostalnosti. Nisu u pitanju bila marksistička djela, već teme oslobođenja od jarma Pekinga. Do proljeća 1921. godine, Mao je izgubio interes za Hunansku nezavisnost, a gospodar rata Tan je 1920. godine smijenjen, dok je novi gospodar rata tu ideju odmah odbacio. Prvih sedmica, Mao je odmah organizovao napad na provincijski parlament, kidajući natpise i zastave sa elegantnih zidova. Naučio je lekciju o reformskim politikama, shvatio je da će morati da se organizuje van postojećih političkih krugova.

 

***

Sjao Ju je ponovo vidio Maoa nakon studiranja i rada u Francuskoj. Pričali su duboko u noć. Obojica su ronili suze. Došli su do zaključka da se između njih stvorio veliki jaz. Mao je bio proruski raspoložen, Sjao ne. Mao je hvalio snažan autoritet, Sjao je bio za individualne slobode. Mao se skoncentrisao na organizovanje zarad uzimanja moći, a Sjao je u srcu i dalje bio pedagog. Sjao mu je rekao: “Velike borbe poput onih između Liu Banga i Sjanga Jua (dva suprotstavljena političara u doba dinastije Han) su bile u očima Isusa i Bude poput borbe između dva derišta oko obične jabuke.” Mao je samo na to odgovorio: “Kakva šteta što se ne slažeš sa teorijom Karla Marksa.” Staro jedinstvo Novog narodnog studijskog društva (NNSD) kao bratstva je bilo stvar prošlosti. Tokom snježne oluje rane 1921. godine, NNSD je održao vrlo vatreni trodnevni sastanak u prostorijama Knjižare kulture. Mao je zagovarao transformaciju, ali je bio protiv reforme. Zalagao se za metod Ruske revolucije, i protiv desetina godina obrazovanja. Protivila mu se većina onih koji su se vratili iz Francuske, a isto tako i oni koji su još bili u Francuskoj i koji su se javili pismima. Izgleda da je Mao svoju bitku izgubio, jer je objavio da je Novo narodno studijsko društvo “obavilo svoj istorijski zadatak.”

 

U drugom smislu, on je dobio rat. Promijenio je svoju bazu. One koji su se slagali sa njim, poveo je u Socijalistički omladinski korpus, a NNSD je odbacio kao ljusku.

 

Pokret četvrtog maja se podijelio na dva dijela, koji su bili podijeljeni na osnovu istih onih stvari zbog kojih su se podijelili Mao i Sjao. Debata u krugovima Nove mladosti tokom 1919. godine već ih je bila sažela: “izmi” ili “problemi”? Je li zadatak intelektualca bila racionalna analiza određenih problema ili da se pokaže put djelovanja i akcije tako što će se stvoriti ideologija koja će sve to nadgledati?

 

Profesor Hu Ši je vodio liberalno krilo Četvrtog maja koje se držalo problema i bilo je uzdržano prema politici. Profesor Li Dažao je vodio marksističko krilo, koje je insistiralo na jednom sveobuhvatnom “izmu”. Nije bilo nikakve sumnje da će Mao stati na stranu “izama”, dok je Hu, izbjegavajući ideologiju, naivno pozivao na stvaranje “vlade dobrih ljudi”. Mao je htio raskol. Ako je vezanje Četvrtog maja uz neku ideologiju značilo da će se on rasparčati, onda je raskol bio dobra stvar. Međutim, još se jedan raskol dešavao. Do 1920-ih godina, anarhizam je bio “u modi”. Postojao je veliki broj ljudi koji je vjerovao samo u apsolutnu slobodu: Klub poezije Kiše Hunana, Društvo zdrave knjige, Omladinsko društvo i najjača organizacija – Radničko udruženje. Mao je dobro poznavao njihove principe, jer su ga oni zaveli u Pekingu 1918-1919. godine, ali u njegovom sadašnjem umu, Marks je nadjačao Kropotkina. Brutalno se borio protiv Radničkog udruženja. Mao ih je napadao knjigama Marksa i Lenjina, i koristeći se Engelsovim djelom Socijalizam: Od utopijskog do naučnog. Nagovarao ih je, ismijavao je želju da se “ukine država za 24 sata.” Bacao je kamenje sabotaže, i svaki put kad bi izvukao nekog iz ralja anarhizma, dovukao bi ga do Socijalističkog omladinskog korpusa. Izolovan i otuđen dok je bio u Pekingu, okrenuo se anarhizmu. Sada kada je bio u zamahu kao vođa ljevice Čangše, vidio je anarhizam kao loš uticaj.

 

***

 

U ljeto 1921. godine Mao je sjeo u brod za sjever. Taj put je bio kulminacija desetomjesečnog organizovanja u Čangši. Kao pripreme tome, postojali su marksistički i ruski klubovi koji su privlačili mlade talente, a onda podjela u NNSD, nakon toga Socijalistički omladinski korpus za one vijerne, a sada je došlo vrijeme i za veliku stvar.

 

Prethodnih godina Mao je dobijao mnoge instrukcije od privremenih komunista koji su se okupljali u Šangaju, i od starijih marksista u Pekingu. Potajno je u septembru 1920. godine otputovao u Šangaj da bi se isplanirale pripreme. Sada je Mao opet otišao u Šangaj kao jedan od dvojice glavnih hunanskih marksista, obojica učitelji, da se pridruže jedanaestorici drugih iz pet provincija i iz Japana, na Prvi kongres Komunističke partije Kine.

 

Čudnim spletom okolnosti, sve do Hankoa (današnji dio Vuhana) putovao je u istoj kabini sa Sjao Juom, i čitavu noć su se prepirali, a Mao je prolazio kroz knjigu Nacrt kapitalističkog sistema. Takođe se u lijevim krugovima u Čangši smatralo za čudno to što su He i Mao iznenada napustili Hunan i otišli za Šangaj.

 

Trinaest ljudi je došlo do francuske koncesije i svojih rezervisanih soba u Boai ženskoj školi (koja je bila zatvorena tokom ljeta). Uglavnom su bili mladi, u prosjeku 26 godina, i nije bilo nijednog radnika ili seljaka među njima. Skoro svi su bili iznad Maoa u pogledu klasnog porijekla.

 

Zasijedanja su počela sredinom juna u diskretnoj kući koja nije imala prozora na donjem spratu. Njen vlasnik je bio brat od jednog od šangajskih delegata. Delegati, kao i dva ruska predstavnika iz Kominterne, sjedili su na drvenim stolicama u boravku koji je bio uprljan čašama od čaja i razbacanim dokumentima.

 

Mao je sada, sa 27 godina, izgledao kao neko tih godina. Usta su mu bila stabilnija, i imao je podočnjake. Jednom delegatu je Mao u svojoj dugoj haljini iz otadžbine izgledao kao taoistički sveštenik iz hunanskog sela. Bio je upamćen radi toga što je uvijek slijegao ramenima dok je pričao, a po pitanju razgovora, bio je upamćen po tome što je postavljao verbalne zamke za neprijatelje, u koje bi onda oni upadali, pa bi ispadalo da sami sebi protivrječe. Nakon toga je bio sretan i smijao se. Ovo je bilo iritantno nekima koji su mislili da imaju nešto pametno za reći.

 

Često je izgledao neoprano, i njegovi maniri su bili grubi. Jedan kolega je zapazio da se sa njegovog vrata i tijela moglo obrisati pola kile prljavštine. U restoranu bi prolivenu hranu i vino brisao rukavom svoje jakne. Nosio je obuću bez čarapa, ili čarapama koje su visile preko obuće (što je bilo njegova odlika tokom nadolazećih decenija).

 

U jednom smislu, za Maoa je ovo bila uzbudljiva sedmica, jer mu je to i bio cilj. Trinaest kineza se sastalo iz raznih razloga, a uglavnom jer je uspjeh Boljševika podstaknuo njihovo radikalno razmišljanje. Takav kongres se ne bi desio 1921. da nije bilo njihove inspiracije i pomoći. Ali Čangša nije bila isto što i Kina. Da li bi ideje koje je imao unutrašnji krug odgovarale Maou, lokalnom političaru?

 

Izgledalo je su Hunanci bili upitni ostalima, jer je kongres odlučio da He Šuheng, Maov drug, nije bio dovoljno marksista da bi prisustvovao kongresu i bio delegat. Mao, osjetivši veliku empatiju prema Heu, umjesto da mu to direktno kaže, tražio je da He ode nazad u Čangšu jer za njega ima neki specijalni zadatak koji mora obaviti lično.

 

Raspoloženje u vili je bilo vrlo nisko. Delegati, mogi zbunjeni, svi vrući i umorni, mnogi tu iz raznih razloga, nisu imali osjećaj da je u pitanju istorijska prilika i događaj. Mao ni u kom slučaju nije bio glavna zvijezda relativno opuštenih sastanaka (kasnijih godina je vrlo malo govorio o sastanku).

 

Da li je prvi Prvi kongres Kineske komunističke partije bio antiklimaktičan? Vjerovatno jeste u mnogim pogledima. Njemu nisu prisustvovali ni profesor Li (još uvijek u Pekingu) niti profesor Čen (još uvijek u Kantonu). Skoro sva trinaestorica su bili tek nejasno marksisti. Predstavljali su ćelije širom Kine koje su imale tek 57 članova, od kojih 16 Maovih iz Čangše. Nije bilo nikakvog razloga da očekuju da će preko noći da pomjere planine. Nisu bili uvježbani i iskusni tim sa zajedničkim pogledom na rad i stil. Jedan od delegata je odsjeo u luksuznom Velikom istočnom hotelu umjesto u Ženskoj školi, i većinu svog vremena je potrošio na kupovinu i na svoju ženu.

 

Isto tako, trinaestorica nisu bili sami svoji gazde. Oblik i vrijeme sastanka postavili su uglavnom iz Kominterne, kao i profesori Li i Čen. Ono što je Maoa najviše uznemiravalo je to što se razgovaralo na sastancima nije bilo u skladu sa njegovim uvjerenjima. Dvije linije su se pojavile. Prva je bila dominantna i nju je gurala Kominterna zajedno sa Žangom Guotaom (dječakom sa druge strane Šaošana): organizovati urbane radnike, zbaciti kapitaliste, uspostaviti diktaturu proletarijata, raskinuti bilo kakve veze sa uobraženim nacionalistima Sun Jat Sena. Gubitnička linija je bila gradualistička. Za njih je bio potreban stadijum obrazovanja javnosti, jer su kineski radnici bili malobrojni da bi zbacili kapitaliste, a i smatrali su da je sa Sun Jat Senom moguće sarađivati po pitanju antiimperijalističke borbe i borbe protiv gospodara rata. Mao se u tom trenutku nije zauzeo ni za jednu stranu. Sovjetski model ga je više privlačio, ali je dosta odstupao od njegovih ranijih ubjeđenja. U Čangši, dok se borio protiv anarhista, bio je ubijeđen u sve što govori, a sve sumnje je bacio pod tepih da bi uspio organizovati ljude za partiju. Međutim, u Šangaju, njegov novootkriveni dogmatizam je malo popustio. Da li bi njegove hunanske kolege razumjele kako Moskva razmišlja? Da li bi se novi koncepti prodali u Šaošanu? Mao još nije provario nekinesko meso Boljševizma.

 

***

Jednog dana su saznali da im je policija francuske koncesije za vratom, i odlučili su da odu ka jednom rezervatu nedaleko od južnog Šangaja. Sastanak je nastavljen na palubi iznajmljenog turističkog broda na Južnom jezeru. Sjao Ju je bio u Šangaju na putu za Francusku. Koliko god čudno zvučalo, on i Mao (i to na Maov nagovor, ako je vjerovato Sjao Juu) sjeli su u voz i zajedno išli ka Južnom jezeru zajedno. Svi delegati kongresa su bili u istom vozu, ali nisu putovali kao grupa, a Mao je razgovarao sa Sjaom, a kad su stigli u Južno jezero, zajedno su iznajmili sobu. Dok su se raspakivali, Mao je i dalje nagovarao Sjaoa da prisustvuje sastanku.

 

Kongres je obavljao svoj posao dok su polako plovili na 16 metara dugom brodu. Jeli su ribu koju su upecali u jezeru, između pauza u kojima su stvarali Komunističku partiju Kine. Odlučili su se da se povežu sa Kominternom i da šalju mjesečne izvještaje u Moskvu.

 

Tu noć se Mao vratio u hotel, razapeo mrežicu za komarce i popeo se na krevet koji je dijelio sa Sjaoom. Bio je vruć i znojan ali se nije htio okupati. „Delegati nisu loša grupa ljudi“, rekao mu je Mao kao svom zemljaku. Izgleda da je razmišljao o širem svijetu i vidokrugu u kojem se našao. „Mnogi od njih su dobro obrazovani i znaju pričati japanski ili engleski“, nastavio je.

Mao je iznio jednu neopreznu pretpostavku Sjaou: „Ako budemo naporno radili, za trideset do pedeset godina Komunistička partija možda bude vladala Kinom.“ Međutim, to nije imalo uticaja na Sjaoa, koji nije bio impresioniran, i bojao se autoritarnosti koja bi mogla doći uz to.

Iduće jutro Mao se nije pridružio svojim kolegama sa kongresa. Spavao je do kasno, što je uvijek radio, i išao je sa Sjaoom u razgledanje Hangžua. Proveli su dan među vrtovima, brdima i hramovima koji okružuju Zapadno jezero. I dalje su se prepirali, a Sjao je uživao u pogledu. Samo jednu noć su proveli u Hangžou.

 

Mao se uskoro vratio u Čangšu da obavlja svoju dužnost sekretara hunanskog ogranka Komunističke partije. Nikad više nije vidio Sjaoa Jua.