Kratka biografija Mao Cedunga 4 (dio I) – Organizovanje (1921. – 1927.)

Liu Šaoči u Anjuanu

Sve se promijenilo, ali još neko vrijeme, sve je ostalo isto. Jedan šangajski sastanak nije mogao da razdrma politiku Čangše, niti je natjerao Maoa da okrene leđa svojim glavnim aktivnostima. Nakon prvog kongresa Komunističke partije Kine imao je dodatna zaduženja, ali je i dalje nastavio da hoda poznatim putem Pokreta četvrtog maja.

On je bio vođa hunanskog ogranka Partije, ali nije imao mnogo koga da vodi. Nastavio je da se bavi svojim poslovima, obrazovanjem i organizovanjem. Pokušao je da hunanskoj radikalnoj hrani doda komunistički začin.

Čangša mu je i dalje bila glavno mjesto djelovanja, a od 1921. do 1923. godine svoje članke je objavljivao uglavnom u Društvenom blagostanju, ne u partijskim ili nacionalnim organima. Svi ti članci su i dalje sa sobom nosili duh Četvrtog maja, a još nije ni u potpunosti raskinuo sa anarhistima.

Mreža koju je razradio u Prvoj učiteljskoj školi je još uvijek bila aktivna, a nastavio je i da predaje u njenom ogranku – osnovnoj školi. Tu su dolazili grafitni radnici, električari, željezničari, sitni prodavci povrća i nosači kolica za prevoz. U krugu Prve učiteljske škole, Mao je bio poznat kao Gospodin Mao od noćne škole.

Takođe je pokrenuo i dodatne časove za neškolovane seljake iznad 18 godina koji su htjeli da uče matematiku i kineski. Na taj način, u prostrane školske hale počeli su dolaziti seoski klipani, neugodnog mirisa, bronzanog tena i sa grubom odjećom, koji su glasno mljackali dok su jeli. Mnogima u školi je to smetalo, i htjeli su da ih se riješe, ali je Mao uspio smiriti situaciju time što im je rekao da su odjeća i druge navike samo nebitne trivijalnosti.

Maov najveći obrazovni uspjeh je bilo Hunansko društvo za samoizgradnju, koje je osnovano u jesen 1921. godine. Na vrhuncu, ono je brojalo oko 200 polaznika, od kojih je jedan bio Maov brat Zetan. U svrhe podučavanja, Mao je pozvao svoje prijatelje iz Novog narodnog studijskog udruženja, kao i svoju ženu Kaihui. Međutim, tu je bilo malo podučavanja, a dosta čitanja, rasprava, kao i tumačenja naučenog kroz svakodnevna iskustva. Jedan od ciljeva Društva je bilo širenje marksizma. Društvo je izdavalo mjesečnik Novo doba. U njemu je Mao objavio svoja prva dva članka koji su imali prizvuk marksizma: Protiv idealizma i Marksizam i Kina. Mao je obrazložio da taj časopis neće biti književni kao i drugi školski časopisi, već će imati jasan smjer. Međutim, on je i dalje prvo bio pedagog, a tek onda ideolog. Vjerovao je da će obrazovanje uzdignuti “stotinu starih imena” (kineski termin za običnog čovjeka), i u tome je bio iskren kao učitelj.

Umjesto prijemnog ispita za svoju školu, Mao je od potencijalnih učenika tražio da napišu kritiku društva i da obrazlože neku životnu filozofiju. Bilo je malo predavanja, a čitava ideja je bilo da se čita i razmišlja o tome. Proces učenja je postao potraga za bitnim stvarima. Maova škola je bila smještena u elegantnoj zgradi, a isto tako je naslijedila ono što je značajno u već ustanovljenom obrazovnom procesu. Htio je da spoji tri dobre stvari: iscrpne istraživačke metode starih kineskih akademika, savremena učenja modernih škola, kao i dnevni režim koji bi oslikavao stvarnog čovjeka. Škola je bila uspješna, ali samo za elitu koja je znala šta želi. Komunistička partija je u Hunanu dobila mnoge članove iz redova Maove škole, posebno sa časova istorije koje je vodio Mao lično, jer je vjerovao da će izučavanje kineske istorije podstaći učenike da razviju svoj patriotizam, a isto tako sa časova geografije, književnosti i filozofije. Međutim, mnogi članovi “stotinu starih imena” smatrali su da je čitalački materijal preobiman i da su mnoge ideje bile teške za shvatiti. Onaj ko je 1920-ih godina u noćnoj školi učio istoriju, nije bio običan čovjek. Mao se još nije približio masama.

***

Kongres u Šangaju je na Maoa uticao posebno u tom pogledu što je više pažnje posvetio radničkom pokretu, a 1922. godina je doprinijela rastu tog pokreta, u mnogočemu zahvaljujući malim komunističkim grupicama. Kineski komunisti, kao i Kominterna koja ih je podržavala, smatrali su taj pokret valom kineske budućnosti. Marks je ciljao na industrijski proletarijat, a to su radili i njegovi drugovi na Istoku. Mao je sumnjao u to, ali se ipak držao tog načina djelovanja.

Mao se vratio iz Šangaja sa dva “čina”. Bio je provincijski sekretar Partije, a takođe i vođa Radničkog sekretarijata Hunana, koji je bio partijski projekat u začetku. Njegov značaj je bio ključan, a njegov prvi cilj je bio Anjuan.

Grad Anjuan u istočnom Hunanu je bio skroman, ali njegovi rudnici uglja, pokrenuti na japansku i njemačku inicijativu 1898. godine, bili su uporište zakašnjele kineske industrijske revolucije. Tokom 60-ih godina pojavila se slika na kojoj Mao neustrašivo ide da agituje među rudarima u Anjuanu. Bio je prikazan kao veći od života, dostojanstven u bijeloj odori, izgledao je kao sveštenik koji je išao da donese istinu paganima.

Slikar Luiđi Karnevali je napravio reprodukciju ove slike, a s obzirom da je grad Anjuan bio misionarski grad za hrišćane i imao je 24 crkve i jednu bolnicu, službenici Vatikana kada su 1969. vidjeli sliku, mislili su da je u pitanju hrišćanski misionar, pa su sliku stavili u sobu za odnose sa javnošću kraj slike pape Pavla VI. S obzirom da je to soba u kojoj se Vatikan obraćao novinarima, mnogi novinari, uključujući i novinare poznatog The Times lista (eng. Vremena) su bili u toj sobi i uslikali tu sliku i objavljivali je u svojim novinama. Tu je slika stajala oko mjesec i po, do 1970. godine, dok je nisu smaknuli. Nije poznato zašto su je smaknuli, i da li su tada shvatili da je u pitanju Mao, ali tadašnji izvori navode da su maknuli sliku iz razloga jer je dosta ljudi tražilo da je fotografiše, što ih je ometalo.

Mao je u Anjing je putovao četiri puta od 1921. do 1923. godine, i situacija nije bila bajna kao na slici. Rad je bio zamoran i naporan, ali Mao nije radio sam. Zaista jeste nosio bijelu odoru, ali ju je nakon toga skinuo, jer sam Anjuan je bio tmuran. Tu je radilo 12 hiljada rudara koji su bili preumorni od 15 sati rada u lošim uslovima. U šest kilometara tu su bile smještene 24 hrišćanske crkve, ali samo jedna mala medicinska stanica za 6 hiljada radnika. Situacija je bila katastrofalna, i tu nije bilo nikakvog duha Četvrtog maja. Mao se nije eksponirao, spavao je u kući rudara, pratio je šta se radi u jamama i zapisivao je stvari u svoju svesku. Svi rudari su ustali kada je došao da im se obrati, ali to nije nimalo odgovaralo njegovom zadatku, jer je klasni raskol izgledao ogromnim. Maou to nije odgovaralo, duh mu je bio van prostora, razmišljao je o tome da li je prestao da bude sin tla, i postao nametnuti čuvar moskovske istine? Bio je istrajan, pa je idući put došao sa bratom Zeminom. Ovog puta je izgledao poderano, u slamnatoj kapi, šumarskoj jakni i slamnatim cipelama.

Nekoliko sedmica tokom 1921. godine njih dvojica su živjeli u radničkoj menzi. Umornim očima i crnim licima svaki dan je ponavljao: istorija je u vašim rukama. Njegova tema u Anjuanu je bila: antifatalizam. Tu je formirana ćelija Partije, a isto tako i Radnički klub, kao i neizostavna noćna škola. S obzirom ovo zadnje nije pokazalo rezultate, Mao ju je zamijenio sa vrlo uspješnom dnevnom školom za djecu radnika. Na tabli je koristio jednostavne znakove; uzeo je prvu polovinu znaka za riječ “radnik” i rekao je da gornja horizontalna linija predstavlja nebo, a donja zemlju, a vertikalna linija koja ih povezuje predstavlja radničku klasu. Radnici su stajali na zemlji, ali su hvatali nebesa! Čitav univerzum pripada njima. Kada je u septembru 1922. godine opet došao u Anjuan, situacija je bila napeta. To je bilo zbog bijede radnika koji su bili tretirani kao stvar, a ne kao ljudska bića. Takođe, tome je doprinijela injekcija intelektualnih doktora iz Čangše.

Mao je vodio operaciju, ali nije bio glavni. Jednako bitan je bio Li Lisan, “neposvećeni” omladinac koji je “napola” odgovorio na Maovu reklamu u potrazi za prijateljima iz 1917. godine. Do 1921. godine Li je bio u Francuskoj na radu i studiranju. Takođe bitna osoba je bio momak iz bogate zemljoposjedničke porodice koji je studirao u Moskvi – Liu Šaoči. On je bio vođa uspješnog štrajka u jesen 1922. godine. Taj štrajk je podigao crveni barjak za veliki dio Kine i podstakao  stvaranje Hunanske federacije rada. Mao je proglašen za vođu te organizacije, a Liu mu je pomogao da dobije još jedan “čin”.

Dešavanja su Anjuanu su bila impresivna, ali su predstavljala anomaliju. Kina je imala samo 2 miliona industrijskih radnika na populaciju od 400 miliona. Najmanje 60 posto radnika su se pridružili Radničkom klubu, za Prvi maj su se organizovale parade, proslavljala se i godišnjica Oktobarske revolucije, Lenjinov rođendan, kao i rođendan Karla Libknehta. Anjuan je postao leglo komunista, a klub je čak dobio ime Mala Moskva. Izgledalo je kao početna stanica onoga što se tad zvalo svjetskom revolucijom. Ali kuda je to sve vodilo? Radnici su dobili bolje uslove rada i bolje plate, ali šta je bio idući korak?

***

Tokom 1922. godine Mao nije napisao skoro ništa, bio je zauzet stvaranjem jedne organizacije za drugom. Njegovo imanje u Čangši je postalo sjedište Partije u Hunanu, a redovni gosti su bili svi ljevičarski mudraci. Svjetlo u kući je uvijek sijalo po bašti koja se nalazila na imanju, a nju su održavali komunisti da bi imanje izgledalo simpatično, a ne mjesto okupljanja komunista. Mao je htio da malo očuva privatnost, pa se preselio u prostorije Hunanskog društva za samoizgradnju. Sa njima je živjela i majka Maove žene, a Maov prvi sin, Anjing, rodio se 1921. godine. Maov porodični život je bio uredan u ovome periodu. Međutim, zbog posla ili zbog porodice, 1922. godine se opet vratio na veliko imanje.

Vodio je štrajk sa oko 6 hiljada građevinskih radnika. Radnici su se žalili da jedva mogu da sklope dva jadna obroka dnevno, a Mao se obukao kao jedan od njih, vodio je štrajk sa pištaljkom i izbacivao slogane, upali su u kuću bogatog vlasnika građevinske firme i onda su upoređivali njihovu hranu sa njegovom. Pomoćnik guvernera je shvatio da nema posla sa običnim radnikom, pa je tražio od Maoa njegovo ime, a ovaj je to izbjegao tako što je započeo raspravu o političkoj ekonomiji Adama Smita. Mao nije spomenuo da je imao razgovor sa agentom Kominterne, Meringom, koji je prolazio kroz Čangšu 1921. godine. Pružio je pomoć pri osnivanju sindikata klesara, brijača, šivača, daktilografa i drugih. Kasnije se zaputio ka jugu, u Hengjang, gdje je njegova posvojena sestra utabala put ka osnivanju partijske ćelije u Trećoj učiteljskoj školi. Imao je ulogu u štrajku daktilografa koji su radili u Društvenom blagostanju, tako da nakon toga više nije pisao ili je vrlo malo pisao za te novine.

Pomagao je u akcijama nosača kolica, i oni su ga posebno interesovali kao grupa. Neki od njih su se pridružili Partiji. Za njih je održao malu ceremoniju kraj Južne kapije, razvio je zastavu Partije na jedno drvo, odabrani su dolazili jedno po jedno i dizali su desnu ruku i ponavljali za Maom: “Žrtvovaću se, vodiću klasnu borbu, biću poslušan organizaciji, strogo ću čuvati tajne, nikad se neću pobuniti protiv Partije.” Sa vidljivim zadovoljstvom u očima, Mao je svakom novom članu davao partijski sertifikat i materijale za izučavanje. To je bilo obrtanje istorijskog poretka – najniži radnici, koje se nije smatralo političkim bićima koliko ni neka mačka ili lubenica, postali je članovi partije koja se smatrala lokomotivom istorije.

Nakon nekog vremena, na sjeveru u Pekingu, Agnes Smedli je sjedila sa nekim kineskim patricijima. Dok su jeli i pili, jedan uglađeni lik je izjavio: “U Kini nema klasa, taj termin su izmislili marksisti. Moj nosač kolica i ja možemo se smijati i pričati kao stari prijatelji dok me nosi niz ulice.” Agnes ga je pitala: “Da li biste bili prijatelji da ti njega moraš da nosiš, ili, pak, da se on pobuni?” Tokom 1920. godine, Peking nije znao za Maovo postojanje, međutim, Smedli je ukazala na nešto što je Mao radio – u neku ruku on jeste stvarao klase, a to stvaranje je bilo jako moćno, tj. pokazao je nosačima kolica da nisu bili dio prirode, tj. povrća ili životinjskog svijeta, već da su bili dio istorije.

Navodno je Mao 1922. godine otišao u Hangžou na sastanak Centralnog komiteta Partije. U isto vrijeme jeste i nije bio bitan član. Agent Kominterne je rekao da su bitni članovi bili Čen Dušju, Li Dadžao i Džang Guotao… i jedan drugi, vrlo sposobni hunanski student čijeg se imena nije mogao sjetiti. Smatrao ga je za pametnog, ali ipak za lokalnu ličnost.ž

***

Do 1923. godine radnički pokret Hunana je dostigao svoj vrhunac. U jednu ruku, on je cvjetao, bio je najjači radnički pokret u Kini. Mao je Anjuan ostavio Liju, Liuu i bratu Zeminu koji je bio zadužen za finansije, i njihovo djelovanje je imalo odjeka širom provincije. Organizovao je sindikate, pokrenuo je više desetina značajnih štrajkova, stvarao nove partijske ćelije, posao je svuda rastao. U roku od dvije godine, formirano je 20 sindikata sa 50 hiljada radnika. Od 1921. do 1922. godine broj članova partije, koji su pažljivo odabrani, porastao je od 10 do 123. Gdje god je osnovan novi sindikat, Mao je pokušao da na njegovo čelo stavi partijskog kadra. U drugu ruku, radnički pokret je imao vrlo mali uticaj na nacionalnom nivou.

U svim oblastima, skoro sav kapital je bio strani, a antiimperijalistički sentiment je produbio tenzije u oblasti industrije. Radnici željeznice su bili najnapredniji radnici od radnika u svim drugim oblastima, a u sjevernoj Kini ti radnici su predstavljali glavnu snagu partijskog rada. Mao se posvetio Kanton – Hankou željeznici i nju su smatrali, kao i Anjing, budućom predvodnicom proleterske revolucije. U Juežou, na sjeveru, bilo je manje uspjeha nego drugdje. Pored toga, Mao je 1922. godine pokrenuo štrajk, a posljedice su bile užasne, šine su bile crvene od krvi. Uprkos nekim kontranapadima, pa čak i dobicima, prevagu su odnijeli vojni vlastodršci. Do februara 1923. godine taj bunt je bio ugušen u krvi, guverner Hunana je zabranio sindikate, a proletarijat je bio vrlo daleko od revolucije.

U aprilu 1923. godine Mao je morao da pobjegne iz Čangše, jer je bio proglašen ekstremistom. [Kada su mnogo godina kasnije pitali tog guvernera dok je bio na Tajvanu, zašto tada nije ubio Maoa, jer je tada pobio mnogo radikalnih aktivista, sa osmijehom je odgovorio da nije znao da će postati tako moćan.] Otišao je bez Kaihui, koja je opet bila trudna i ostala je sa majkom koja se brinula o njoj. Dvije prethodne godine su bile najduže dvije godine koje je u životu Mao proveo sa svojom prvoodabranom ženom. Dok je išao ka selu, imao je o čemu razmišljati. Je li zaista vjerovao da su gradski radnici na granici revolucije? Ako nisu, onda Partija nije bila tako sveznajuća.

Partija se i dalje koncentrisala na gradove. Profesor Čen, koji je i dalje bio generalni sekretar, nije vidio nikakvu korist od rada sa seljacima. Oni što su se vratili iz Evrope, poput Lija i Liua, nisu smatrali da će se revolucija u Aziji odviti na neki drugi način od one u Evropi. Međutim, kineski proletarijat je predstavljao manje od 1% populacije. Partija je i dalje bila krug intelektualaca. Većina aktivnih sindikalista nisu znali šta znači “marksizam”. Štaviše, vojni vlastodršci su imali oružje, i bilo je suludo suprotstavljati im se.