Kratka biografija Mao Cedunga 4 (dio II) – Organizovanje (1921. – 1927.)

Mao nije prisustvao Drugom kongresu Partije u julu 1922. godine, to je bila zanimljiva priča. Već je bio u Šangaju dok su se delegati okupljali za sastanak. Mao je rekao da je zaboravio mjesto gdje se održavao sastanak, nije mogao naći nijednog druga, i prosto ga je propustio. Toj priči je teško povjerovati, jer je bilo skoro nemoguće da nije mogao naći nijedan kontakt u Šangaju koji bi ga obavijestio o mjestu sastanka. Izgleda da Mao nije bio u potpunosti u toku sa dešavanjima unutar Partije tokom ljeta 1922. godine. Njegova strast je bila prigušena. Sindikati su postali njegov život, zbog njih nije pisao, napustio je posao u školi i morao je da pobjegne iz Čangše. Međutim, organizacijski rad u gradu nije izvlačio najbolje iz njega, jer nikad nije radio u rudniku ili fabrici. Razumio se u tlo, zemlju, ali ne u mašine ili u industrijske poslove. Nikad nije bio u Evropi, gdje se moglo vidjeti zašto bi proletarijat iznio svjetsku revoluciju. Nije se uklapao u scenu radničkog pokreta onako kako je to išlo Džangu Guotaou, sinu zemljoposjednika koji je pričao engleski, Li Lisanu koji se vratio iz Francuske, ili Liuu Šaočiju koji se vratio iz Rusije. Za razliku od Liua, nije vjerovao da će organizacija zasnovana na industrijskim radnicima krenuti u marš ka socijalizmu poput objekta kojeg vuče gravitacija. Pitanja plata i radnih sati nisu ga uznemiravala kao samoubistvo mlade i očeva zloba prema stanarima. Nativizam ga je držao opreznim. Hoće li se život u Kini promijeniti tako što će se staviti kvačica na jednu po jednu stavku na listi Kominterne?

***

Zadatak je bio da se pronađu saveznici i Mao je to znao. Njegov članak “Veliko jedinstvo narodnih masa” pokazao je njegovu težnju ka formiranju širokog fronta, ali 1919. godine, kada ga je pisao, on je bio nezavisan, a 1923. godine bio je dio disciplinovanog tima čije su vođe imale više moći od njega i njihovo sjedište je bilo u Šangaju, udaljenom više od hiljadu i po kilometara od Maoa.

Partija se premišljala oko svoje politike tokom 1921. i 1922. godine. Linija koju su formirali tokom Prvog kongresa bila je sektaška. Pedeset sedam ljudi je sjedilo i premišljalo o tome, a Moskva je smatrala da je to pretenciozno. Maring, holandski propagator boljševizma, pokušao je da u ime Kominterne donese promjenu. O njegovim idejama se raspravljalo tokom Drugog kongresa, ali se i dalje ostalo pri staroj liniji. Međutim, događaji u Kantonu su išli u prilog Maringu.

Sun Jat Sen, vođa vlade Kantona od 1917. godine, protjeran je iz svog sjedišta zbog vojnog vlastodršca. Sun je bio u nezgodnoj poziciji, a Zapad mu nije htio pomoći, ali zato Moskva jeste. U januaru 1923. godine potpisan je sporazum između Suna i sovjetskog poslanika Adolfa Jofea u Šangaju. Komunistička partija i nacionalisti su se udružili. Članovi Partije će se pridružiti Nacionalističkoj partiji (Kuomintangu) kao pojedinci, a Komunistička partija će i dalje postojati kao odvojena organizacija. Međutim, organizaciono vođstvo u “nacionalnoj revoluciji” će biti u rukama KMT-a.

To je bio sudbonosni korak, Moskva je bila oduševljena jer je stavila svoju šapu na Kinesku revoluciju, ali mnogi unutar Partije nisu bili sretni. Za Maoa je ovo značio novi početak. Nakon što je neko vrijeme proveo razmišljajući u Šaošanu, vratio se na dužnost u Šangaj. Boravio je u sobi koju mu je Partija obezbijedila u trgovačkom centru enklave kojom su vladali stranci, i koja je, zanimljivo, nosila ime – Međunarodno naselje. Svojim drugovima je iznio analizu rada u Hunanu. U ljeto 1923. godine prvi put je otišao u Kanton. Partija se pripremala za Treći kongres da bi raspravili o tome kako sarađivati sa Sunom. Mao je rekao da mora postojati veliki revolucionarni savez, jer niko ne može da se bori sam. Ubrzo je postao entuzijastičan u pogledu saradnje sa Sunom. Doživio je i neka otkrovenja. U Šangaju je mnogo toga bilo u stranom vlasništvu, za razliku od Hunana koji nije imao stranih fabrika. Njihov način života je bio šok za odmjerenog Hunanca. Pored toga, morao se nositi sa nerazumljivim kantonskim dijalektom. S obzirom da je to područje ipak bilo južno od rijeke Jangce, klimatski i kulinarski bilo je bliže onome na šta je Mao navikao, nego u Pekingu.

Pitanje je zašto je Mao htio da sarađuje sa KMT-om? Džang Guotao je bio protiv saradnje. U Kantonu je Mao za to imao dva razloga. Prvi je bio u tome što je on smatrao da je borba za novu Kinu antiimperijalistička borba. Nacionalisti su 1923. godine još uvijek bili antiimperijalisti, stoga je saradnja bila i logična. To je čak možda bio i jedina poveznica između trougla Sun Jat Sena, Moskve i Komunističke partije Kine. Drugi razlog je bio to što se na Kongresu glasalo o tome da se radnički pokret preda u ruke vođstvu KMT-a. Mao je bio protiv toga na početku, jer nije htio da preda svoj rad nekom vanjskom autoritetu, koji je za Hunance postojao samo na papiru. Međutim, kada je većina glasala za, onda se i Mao priklonio toj ideji, smatrajući da će njegov hunanski pokret dobiti nacionalni karakter. Kongres ga je izabrao za 14. člana Centralnog komiteta Partije. Postao je i vođa Organizacionog odbora, umjesto ultraljevičara Džanga Guotaoa. Baza mu je postala Šangaj, a 1923. godine njegovi članci nisu objavljivani u hunanskim organima, već u nacionalnom organu Partije – Vodiču.

Mao je postao funkcioner na nacionalnom nivou, a njegova učiteljska karijera u Čangši je bila gotova. Njegova funkcija šefa Hunanske federacije rada prešla je na nekog od saradnika i Mao se iselio iz svog velikog imanja u Čangši. Više nikad nije živio u Hunanu nakon toga, ali i dalje je bio povezan sa rodnom provincijom. Šaošan mu je i dalje bio drag, a i žena Kaihui se nije iselila iz Čangše. Krajem 1923. godine dobio je pismo da mu se rodio sin kojem su dali ime Ančing (Svijetla obala).

***

Tokom idućih godinu dana Mao je živio u Šangaju. To je bio grad gdje je nastala Partija, i bio je grad sa najbrojnijim proletarijatom u Kini. Isto tako, u Šangaju je bilo najviše imperijalizma. Mao je jednom tokom šetnje sreo druga iz Čangše koji se tek vratio sa rada iz Evrope. Mao je nosio tradicionalno kinesko odijelo i slamnate papuče, a drug je bio obučen u zapadnjačko odijelo sa kravatom. Rekao mu je da razmisli da li će to nositi u ovdje i poveo ga u šetnju da mu objasni zašto, jer se drug čudio toj izjavi. Pokazao mu je park sa pravilima na žičanoj ogradi, gdje je bilo zabranjeno brati cvijeće, a na nekim mjestima je pisalo da je zabranjen pristup Kinezima. Taj jaz između Maoa i drugova koji su otišli raditi u inostranstvo nikad se nije smanjio. Koliko god da je bio provincijalac, on se nije mogao priviknuti na ideju da se mora klanjati zapadnjacima u kineskim gradovima. Na zimu je Mao opet otišao južno u Kanton i to radi Prvog kongresa nacionalističke partije koju je sada vodio proruski raspoloženi Sun, koji je već bio slabog zdravlja. Iako je KMT osnovan 1912. godine, do tada je djelovao kao savez partija, a ovaj Prvi kongres je bio prvi zvanični kongres u pravom smislu fomirane partije. Na tom kongresu i nakon njega, Mao se još više posvetio radu unutar KMT-a. Sa 30 godina, počeo je da ostavlja traga u organizaciji većoj od marksističke grupice. Na Kongresu, Mao je hvalio Sunova “tri narodna principa” koji nisu bili marksistički. Bio je jedan od deset komunista koji su odabrani u izvršno tijelo KMT-a. Sa drugo dvoje komunista, bio je i član statutarne komisije partije koja se sastojala od 19 članova. Dobio je značajna ovlaštenja unutar šangajskog ogranka KMT-a. Za mjesec dana, postao je šef Organizacionog odbora Partije. U proljeće 1924. godine, pošto mu je trebao novi početak, radio je za obje partije. Nakon što je protjeran iz Hunana, trebalo mu je novih zaduženja, a našao ih je u kuršlusu “jedinstvenog fronta”. U Šangaju je radio sa novim ljudima, između ostalom sa Mihailom Borodinom i njegovim timom Kominterninih agenata. Borodin nije imao ni 40 godina kada je došao da radi u Kinu, ali je znao Lenjina i bio je visoko poštovan. U tom frontu radio je kao savjetnik i komunista i nacionalista. U njegovu vilu u Kantonu se moglo ući samo sa oznakama KMT-a. Nije govorio kineski, ali mu je engleski bio odličan. Njegova žena je bila Amerikanka i rođakinja Bastera Kitona. U Kantonu, Mao je ponekad pričao sa Borodinom, koji je mnogo pušio i gestikulisao, mrmljajući kroz velike brkove. Slušao je njegove teorije i ideje koje dolaze iz Sovjetskog saveza, ali on nije bio u istom svijetu kao Borodin, pa ga nije previše ni doticalo to što on priča. Isto tako, Borodin je kasnije rekao za Maoa da je bio previše samouvjeren. Skoro niko od Rusa nije pričao kineski, a isto tako nisu dovoljno dobro poznavali Kinu. Da li su ti “misionari” bili sposobni da obave posao koji su došli? Čak iako Mao nije bio na dobrom glasu kod poslanika Moskve, kao što je imao Li Lisan, nije ga zanimalo i nije im se protivio kako je to radio Džang Guotao. Prosto ga nisu interesovali previše. Jedan mladi azijski marksista je zaista bio impresioniran Borodinom. Ta kvrgava i mršava figura u platnenom evropskom odijelu je provela mnogo vremena u Borodinovoj vili. Bio je protjeran iz Francuske Indokine, a kineski nacionalisti su mu dali azil. Ime mu je bilo Ho Ši Min.

Mao je takođe upoznao vođe KMT-a. Suna je upoznao usput dok je išao u Kanton. Njegov heroj iz mladosti sada je bio u posljednjoj godini života. Mao se žalio na njega jer nije dao ostalima da se raspravljaju sa njim i nije htio da čuju druga mišljenja. Mao je često viđao druga dva visoka činovnika KMT-a, Vanga Đingveja i Hu Hanmina. Njih dvojica su bili jako sposobni i uviđajni političari, a Mao se osjećao kao provincijalac pored njih. Vang i Hu su smatrali da je Mao dosta uobražen i rječit. Njih dvojica, kao i vojni oficir iz Kantona – Čang Kaj Šek, bili su predodređeni za Sunove nasljednike. Nacionalna revolucija je bila u njihovim glatkim rukama, ali ako su ovi ljudi predvodili revoluciju nove Kine, da li bi ona zaista bila nova?

Mao je imao dosta sumnji, a isto tako i vođstvo KPK-a. Izbliza, situacija sa profesorom Čenom nije izgledala dobro. On je bio glavna osoba u Partiji, a imao je i veliki uticaj na Maoa. Ostao je direktan i skroman, što se ne bi moglo reći za Kominternine i nacionalističke primadone, ali se Mao pitao šta se desilo sa njegovim žarom. Jedna stvar je govorila puno toga: u Šangaju, Mao je nosio kinesko odijelo, a Čen evropsko.

Kada se u aprilu održao sastanak Centralnog komiteta KPK-a, Mao nije bio prisutan. Džang Guotao je zajedljivo rekao da je Mao bio zauzet radom sa nacionalistima. Izgleda da je Mao bio na putu za Hunan, a usput je stao u anjuanski ugljenokop. Mao nije govorio drugima o svojim slutnjama. Rad u KMT-u mu je uzimao dosta vremena. Toliko je bio posvećen svom radu da ga je Li Lisan zlokobno nazvao sekretarom Hu Hunmina. Nacionalisti su u februaru napravili korak koji se Mau jako svidio, a to je osnivanje Seljačkog odbora, što KPK nije nikad uradila. To je bio dodatni razlog da se Maou svidi front. Uskoro je počelo djelovanje koje je predstavljalo novi smjer u Maovom radu i početak novog puta.

Jedini put na koji je Mao otišao 1924. godine bio je u Hong Kong, gdje je otišao sa Džangom Guotaoom, povodom nekog sindikalnog rada. Sjeli su na brod iz Šangaja i plovili vodama Južnog kineskog mora. Na brodu je grupa razbojnika napala Maoa i Džanga. Mahali su noževima i tražili su novac od njih, a Mao nije htio da se preda, već je htio da se bori. To je pokazalo da je bio hrabar i borben. Džang je ubijedio Maoa da novac koji će dati nije bio vrijedan okršaja. Sa teškoćom i uz pomoć drugih, uspio je obuzdati svog hunanskog kolegu. Mao je bio manje lijevo od Džanga, ali je bio vatreniji od njega.

***

Maovi tekstovi tokom 1923. i 1924. godine su odražavali njegov način života. U Vodiču, organu KPK-a, pisao je kratke članke o trenutnoj politici. Bili su žestoki, ali u njima nije bilo mnogo teorije. Dvije stvari su bile bitne u njegovom radu tokom 1923. godine. Smatrao je trgovce ključnima u nacionalnoj revoluciju. Pitanje je šta bi njegova braća u Hunanskoj federaciji rada mislila o tome. Pored toga, uvijek je bio izrazito antiimperijalistički nastrojen. U eseju o porezu na cigarete, zbijao je šale o vladi u Pekingu kojoj bi koljena klecala pred stranim silama. Pisao je: “Kada neki od naših stranih gospodara prdne, oni smatraju da je to jedan predivan parfem.” Međutim, ti članci nisu zadirali u istoriju ili se bavili filozofijom. Manje se bavio temama oslobođenja, jer mu je priroda posla bila dosta birokratska. Međutim, jedna crta se uvijek provlačila kroz njegov rad, neumoljivo je vjerovao u narod, gledao je na njega skoro kao na mitski entitet. Smatrao je da su trgovci bili spremni da prate interes naroda, i zbog toga su bili bitni za revoluciju.

Pitanje seljaka je izgledalo daleko, jer ono nije bilo dio tema Pokreta četvrtog maja. Seljačka populacija, koja je predstavljala 85% populacije Kine, bila je tiha manjina koju niko nije uzimao u obzir. Nijedan seljak u toku 1924. godine nije bio član partije. Nigdje u svijetu se nije smatralo da seljaci imaju revolucionarni potencijal. Zadnjih 14 godina Mao je proveo u gradovima, kretao se među studentima i radnicima. U toku tog života, odbacio je većinu svojih seljačkih navika. Ništa u KPK-u ga nije poguralo da misli ka seljacima. U Kantonu, tokom Trećeg kongresa KPK-a, pojavio se prvi znak da je Mao počeo da razmišlja o seljacima u političkom smislu. Nagovarao je kolege da razmisle o seljacima kao o klasi koja može učestvovati u revoluciji. Čak je govorio o kineskoj istoriji i čestim seljačkim pobunama, a ne samo o Oktobarskoj revoluciji kao precedentu. Međutim, to nije urodilo plodom. Jedino organizovanje seljaka kojim se neko bavio je bilo ono koje je sproveo jedan harizmatični lik Peng Pai. On je bio sin zemljoposjednika koji je prešao na drugu stranu i poveo seosku sirotinju. Na istoku Guangdong provincije, on je osnivao seljačka udruženja. Taj posao je urodio plodom, i KMT se zainteresovao za tu situaciju. Peng je imenovan šefom novog Seljačkog odbora, a bio je i šef Instituta za obuku seljačkog pokreta. To je bila prva škola u kineskoj istoriji, ili čak čitavoj istoriji, u kojoj su seljaci dobijali političku obuku kako da pokrenu pobunu. Peng je bio pionir, ali Mao je bio jedan od prvih ljudi koje je Peng potražio da mu pomognu. U avgustu 1924. godine Mao je držao govor na prvom predavanju u Institutu. Njegova strast se svidjela polaznicima, a i njemu se svidio rad tamo. Ta posjeta je bila začetak onoga što će stvoriti kinesku budućnost.

Nazad u Šangaju, situacija nije bila dobra. Dok je bio sa Pengom, pokazalo se šta nije u redu sa njegovim birokratskim radom. Stil života je bio samo jedan problem, veći je bio problem u tome što njemu nije predstavljalo nikakvo zadovoljstvo to što je morao da odgovara na dokumente koji su se taj dan nalazili na spisku za rad. Njegov stil rada je bio neujednačen, neki su se žalili na njegovu nedosljednost u poslu i tendenciju da nestane negdje na putu. Međutim, to su bili samo simptomi. Bitniji je bio onaj problem kojeg je Li Lisan iznio kada je rekao da je Mao postao kao Hu Hanminov sekretar. Oluja se spremala u KMT-u jer je Sun bolovao od raka jetre. Bilo je jasno da se antikomunizam pojačao među članovima nacionalističke partije. Međutim, Maov rad je bio skoncentrisan samo na front, a to je i govorio kolegama, mada se mnogi nisu složili sa tim. Posao je došao na naplatu, imao je problema sa snom, što je bilo rijetkost za njega, i zdravlje mu je oslabilo. To je doprinijelo njegovom manjem doprinosu KPK-u u tom periodu. Do kraja 1924. godine, bio je na putu da napusti partijsko sjedište, jer je bio nepouzdan da bi bio spona između KPK-a i KMT-a. Nekako se uspio dovući u Šangaj na Četvrti kongres KPK-a u januaru 1925. godine. Tokom sastanaka, nije bio dobro raspoložen. Njegova uloga je bila toliko mala, da su mnogi kasnije napisali da on nije ni prisustvovao Četvrtom kongresu. Ono malo što je govorio, govorio je o seljaštvu, ali raspoloženje na Kongresu je bilo u smjeru gradskog djelovanja, i izražavanja sumnji po pitanju KMT-a. Na zapisniku sastanka su svaki put gdje se nalazila riječ “seljak” dodali crticu, i dopisali joj riječ “radnik”, kao da riječ seljak kada sama stoji izgleda nedovoljno. Za Maoa, ishod Kongresa je bio obična formalnost. Izbačen je iz Centralnog komiteta. Bio je iscrpljen, i došao je u slijepu ulicu. Tokom svoje autobiografije samo je prešao preko tog dijela, a Četvrti kongres nije ni spominjao. Rekao je da se u Šangaju razbolio, i morao se vratiti u Hunan da se odmori. Mao je bio dobar u mijenjanju tempa rada, i tokom čitavog života to mu je bila jako korisna osobina. Znao je biti impulsivan, ali isto tako je znao kad treba da se povuče. Ovaj trenutak je zahtijevao povlačenje, i on se povukao ka svojim korijenima.