Kratka biografija Mao Cedunga 4 (dio III) – Organizovanje (1921. – 1927.)

Smrt Sun Jat Sena

Možda nešto više od svojih kolega, Mao je svoj privatni život držao u tajnosti. Farma u Šaošanu, njegovom rodnom mjestu, bila je njegova, iste se nije odrekao niti je prodao, njegova sjećanja o prošlosti nisu više bila toliko gorka. Novac od očeve farme je koristio da bi kupovao slobodu – ako je htio da sam ode negdje, bez obzira na Partiju, to je mogao i da priušti. Ako je u zamjenu za intervju morao da ponudi seljacima hranu, opet je imao novac i za to. Često dok je bio u Čangši, imao je običaj da se vrati u Šaošan na odmor. Sada, 1925. godine, otišao je na malo duži odmor. Na pola godina se povukao iz međunarnodnih naselja, dokumenata, komiteta i borbi u kancelariji.

Farmu je koristio za političke sastanke, a prihode sa farme, bar dijelom, za komunističke djelatnosti. Za narod Šaošana, možda je izgledao kao svoj otac – bio je zemljoposjednik, iako crveni. Natjerao je staro da služi novome, a krvne veze je pretvorio u političke veze. Čitava porodica je radila za KPK, što je bilo neobično za starije članove Partije tog doba.

Mao Zemin, njegov brat, sa 27 godina je radio na anjuanskom projektu i uskoro će postati šef Izdavačkog odjela Partije u Šangaju. Zetan, koji je napunio 19 godina, tek se pridružio Partiji. Bio je zauzet Maovim nekadašnjim studentskim aktivnostima u Čangši. Posvojena sestra, Zeđijan, bila je organizatorka u hunanskom gradu Juebeiju. Kaihui, Maova žena koja je bila član Partije od 1922. godine, bavila se organizacionim i obrazovnim radom u Čangši i Juebeiju. Neko vrijeme je radila i u Šangaju, ali ne sa Maom. Njihov bračni odnos nije bio tako blizak kao što je bio 1921. i 1922. godine. Nakon završetka 1923. godine nisu provodili mnogo vremena zajedno.

Pored uže porodice, Mao je mobilizovao i mnoge rođake. U dokumentima o njegovom boravku u Šaošanu, prezime Mao se ponavlja kao refren neke pjesme. Sastančio je sa Maom Fuksuanom, Maom Juanjaom, Maom Sinhajem, Maom Juečijem i mnogim drugima. Klanovske veze su ga dobro poslužile.

Za Kinesku novu godinu 1925., porodica se našla na jednom mjestu, Kaihui i dva sina su bili sa njim. Zemin je došao kući, a možda i Zeđian. Preklapanje porodice i njihovog cilja im je dalo snagu. Međutim, bilo je nemoguće ne osjetiti protivrječnost u toj situaciji, sve pod Maovim vođstvom. Ne samo da su sa prezirom gledali na predkomunističke veze i poznanstva, već su koristili Šaošan da se okupe i spreme za uskoro krvavi revolucionarni rad.

Par sedmica se Mao vrzmao oko farme, razgovarao sa komšijama, išao u duge šetnje u dolinu i čeprkao oko proljetnih usjeva zajedno sa nadničarima. U februaru se odlučio da malo krene u akciju, napustio je Šaošan i obišao okrug uzduž i poprijeko. Spavao je u kućama seljaka i izvlačio činjenice i stavove od koga god da je sreo. Bilježnice su mu bile pune, a upravo takav rad, ispitivanje iz prve ruke, bila je vrsta posla u kojoj je blistao. Šetnja među zelenim proplancima ga je liječila od šangajskih frustracija. Opšte raspoloženje naroda sada i kada je on bio dječak su bili kao nebo i zemlja. Hunanskim seljacima je bilo dozlogrdilo, krenuli su u akciju, gunđanje se pretvorilo u pobunu. Nisu plaćali zakupe i takvi odrpani, siromašni seljaci su upadali na elegantne fešte i u drevne hale. Čak su i sudije morale da se povinuju stavovima udruženja seljaka. Mao je odmah ostavio proučavanje i krenuo u koordinaciju. On nije organizovao hunanske seljačke organizacije, nije bio na terenu i stvarao pokret kao Peng Pai, za koga su žene Guangdonga dizale djecu visoko da bi se možda nekad sjetila da su vidjela “kralja seljaka”. Međutim, tokom putovanja, Mao je stavio svoj žig na udruženja seljaka, a isto tako – protivno partijskom stavu – stvarao je partijske ćelije. Među rižom i blatom, on je pričao o komunizmu. Stvarao je vezu sa, do tada, tihom manjinom Kine. Do kraja 1926. godine, u velikom dijelu zahvaljujući Maou, pola od hunanskih 75 okruga sada su imali udruženje seljaka, sa brojem od dva miliona pripadnika. Samo u jednom okrugu organizovao je oko 20 večernjih škola. Njihov cilj je bio opšte obrazovanje, ili podizanje kulturnog standarda, ali u to se uvijek dodavala politička poruka. Mao je napravio puni krug – od tla ka tlu. Godine 1910. je napustio Šaošan kao pobunjenik, ali 1925. godine više nije na pobunu gledao kao protivljenje jedne osobe da se konformiše, već kao potrebu čitavog naroda za novom budućnošću. Mogao se smijati nekadašnjom ogorčenošću na svog oca, jer su sada u pitanju bile mnogo veće stvari. To nije više bilo psihološko, već političko pitanje.

Mao se napokon oporavio od svog obrazovanja, jer mu je povratak u Šaošan pomogao da provari decenije gradskih učionica. Njegov novi stav o “stranim školama” je sumirao njegovo prilagođavanje situaciji. Do sada, kada se vraćao kući, podržavao je škole poput one u Istočnoj planini i njegove Prve učiteljske škole, uprkos protivljenju ljudi iz sela. Međutim, 1925. godine je promijenio stav: “Shvatio sam da sam bio u krivu, a da su seljaci bili u pravu.” Sada je više volio stare kineske škole od modernih stranih škola. Nije se više borio protiv svog oca, vidio je širu sliku stvari, i polako se okretao prema nativizmu.

Na tavanu iznad sobe svojih roditelja u Šaošanu godine 1925., prvi put su seljaci uključeni u Partiju, i to njih trideset dvoje. Nema podataka o tome kako je na to reagovalo partijsko sjedište u Šangaju.

***

Sredinom 1925. godine u Šangajskoj fabrici tekstila, japanski poslovođa je hladnokrvno ubio kineskog radnika. Britanska policija je pucala na demonstrante, deset ih je ubijeno, dok je 50 bilo ranjenih. Ovaj incident je bio kao zapaljena šibica koja se baci u bure baruta, i za sobom je povukao proteste, pucnjave i štrajkove u mnogim gradovima. Štrajk u Hong Kongu je potrajao šesnaest mjeseci, to je bio najduži štrajk u istoriji, i vozači kola su na svoja vozila stavljali natpise sa znakom: “Ne vozimo Engleze i Japance.”

Napokon je nešto uticalo i na seljake, po prvi put su se masovno oglasili protiv imperijalizma. KPK je rasla brzim tempom. U januaru 1925. godine partija je imala članova kao neki teniski klub – 955. Do novembra, postala je masovna partija sa 10 hiljada članova. Revolucija je sada bila više nego prosta fraza u priručniku radikalne sekte.

Baš u ovo vrijeme Nacionalisti su se našli na raskrsnici. Sun Jat Sen je umro u proljeće, a sahranjen je u Pekingu zamotan u crveno-plavo-bijelu zastavu Kuomintanga. Da li je ijedan nasljednik bio sposoban da hoda na tankoj žici poput njega? Do ljeta, već je počela utrka za vlast u toj partiji. Mao se vratio u akciju u jesen. Njegov novootkriveni interes – seljačko pitanje – bilo je presudno u navedenoj utrci. Hunanski guverner je naciljao svoje oružje ka tridesetjednogodišnjem radikalu koji je boravio po selima. Iako je Mao bio siguran u selima jer vojni vlastodršci nisu baš bili vični brdskim predjelima, napravio je riskantan potez i uputio se u Čangšu. Guverner ga je otkrio i poslao vojsku da na njega, ali je uspješno pobjegao u Kanton. Vanjska sila političke moći je, bar privremeno, pobijedila snagu socijalne promjene. Nakon što je proveo 1924. godinu pišući dokumente u Šangaju, 1925. godine je napisao pjesmu Čangša koja je bila svojevrsni zaključak njegovog iskustva u Hunanu tokom te godine. To je bila pjesma puna nostalgije, ali i nade. Pitanje je bilo hoće li mladalačka snaga, sada kada je zakoračio u tridesete godine, zadržati svoju moć za nove situacije?

U Kanton je došao u oktobru, u isto vrijeme kad i kiše. Skoro godinu dana nije bio u gradu, dosta se izmijenio, kao i jedinstveni front. Bilo bi zanimljivo znati kako je objasnio kolegama šta je radio devet mjeseci. U svakom slučaju, nije bilo nikakve drame, uzeo je vremena i nastavio je da radi kao i nekada – mada je to značilo u KMT-u, gdje je zauzimao više pozicije nego u KPK-u, jer je bio u KMT-ovom glavnom odboru, ali ne i u onome KPK-a. Postao je urednik Političkog sedmičnjaka, glavnog organa KMT-a. Taj rad je bio plodonosan, i krajem 1925. godine je napisao tekst dug 15 strana, ali nije bilo ni riječi o seljačkom pitanju. Pored toga, igrao je jako bitnu ulogu u Propagandnom odjelu KMT-a, gdje je bio drugokomandujući. S obzirom da je šef bio zauzet svojim poslom premijera vlade Kantona, Mao je vodio stvari. Bio je glavna osoba koja je uspjela iskomunicirati poruke koje je slao KMT. Međutim, njegovo treće zaduženje je zapravo bilo ono u čemu je vidio budućnost – u oktobru 1925. godine počela je četvrta obuka u Institutu za obuku seljačkog pokreta, u kojem je Mao tada održao mnogo lekcija. Nekim čudom, četrdeset procenata polaznika su bili hunanski studenti. Naročito se volio pokazati kada je časove i predavanja držao njegov brat Zemin. U Institutu, on je postao velika zvijezda, i sa svojom novom porukom iz pomračenja je izašao kao učitelj. Maov uspjeh u KMT-u je bio začuđujući, s obzirom da je odnos između KMT-a i KPK-a išao naglo silaznom putanjom.

Možda jedinstveni front nikad nije mogao ni da uspije, ali u svakom slučaju je prestao da funkcioniše do proljeća 1926. godine. U KMT-u se pojavila desničarska grupa, nazvana Grupa Zapadnih brda po mjestu gdje su se prvi put sastali blizu Pekinga, i odlučila je da neće da ima nikakvog posla sa KPK-om.

Najljevlji partijski vođa KMT-a je ubijen neposredno prije nego što će se Mao vratiti u Kanton, vjerovatno novcem Grupe Zapadnih brda.

Ideja o jednistvenom frontu je još više oslabila na Drugom kongresu KMT-a, koji se održao dok su u Kini velikom brzinom nicale ljevičarske organizacije. Procedura kongresa je bila takva da su se svi morali duboko pokloniti pred portretom Sun Jat Sena i onda su pročitali naglas njegov testament. Mao se isticao, govorio je u debatama, izabran je za zamjenika Izvršnog komiteta sa 173 glasa (Vang Đingvej je dobio maksimalnih 248 glasova, a profesor Li Dažao je dobio 192 glasa). Odabran je u KMT-ov Seljački komitet.

Mao je svoja nova razmišljanja predstavio u ime Propagandnog odjela, i rekao je da su se previše koncentrisali na gradove, i da ignorišu seljake. Iako je bio u pravu, njegove riječi nisu imale odjeka, jer je KMT više bio vojna organizacija nego politička partija, a srž te vojske su bili oficiri zemljoposjednici. Nije bilo izgledno da bi KMT vodio seljačke pobune, jer bi oni prije bili meta istih, nego njihov zaštitnik.

Na kongesu je kritikovana i Grupa Zapadnih brda zbog kršenja discipline, i jer su bili protiv jedinstvenog fronta. Trebalo ih je kazniti, ali Mao je bio popustljiv. O čemu je Mao razmišljao tada? Ako je na Drugom kongresu izgledao kao desničar, stvari su se još više razvijale u tom smjeru. Čang Kaj Šek je, koristeći se puškom, bio na dobrom putu da naslijedi Sun Jat Sena, a 1926. godine je napao jedinstveni front. Incident oko jednog broda koji je Sun Jat Sen ostavio, bio je izgovor za puč. Uhapsio je mnoge komuniste, a jedan od njih je bio i Džou Enlaj. Napao je i sindikate u kojima su komunisti bili jaki. Uspio je da nasamari i Vang Đingveja i njegovu “lijevu” struju u KMT-u, a Vang je zatim otišao u Evropu. Čang je zaposjeo vladu Kantona koja je bila desničarska. Mao, međutim, je još nije odustajao od rada u KMT-u. Nacionalisti su ga smjenili sa njegove pozicije u Propagandnom odjelu, ali je dobio novu poziciju. Dok su kantonski zatvori bili prepuni njegovih drugova, on je postao direktor Šeste klase KMT-ovog Seljačkog instituta, koja je otpočela u maju i trajala do oktobra.

Tokom tih nesretnih mjeseci, Mao je bio jedina osoba iz KPK-a koja je bila šef nekog KMT-ovog projekta.

***

Institut je bio smješten u starom konfucijanskom hramu u centru Kantona. Mao je obožavao kada se tradicija obruši sama sebi na glavu. Živio je u zgradi Instituta, bio je smješten sam u jednoj sobici, na krevetu bez mreže za komarce (što su u Kantonu radili samo mazohisti). Na policama za knjige sačinjenima od bambusa nalazile su se njegove bilješke iz Hunana, i one su bile osnova njegova 23 predavanja o “Seljačkom pitanju u Kini”. Lično je napravio još tri kursa. “Metode o podučavanju na selu” su sadržavale devet sati predavanja. Uživao je u svojoj strasti za geografiju i započeo je kurs nezavisnog učenja – i dalje je bio skeptičan po pitanju toga da u učionicama treba da postoji autoritet. Pored toga, započeo je radionicu o higijeni. Novi uspjeh mu je bio što je održao čas na terenu na putu do Heifenga, gdje je Peng Pai pretvarao zvijeri u ljude. Odabrao je svoju ekipu od 15 ljudi, od kojih je većina bila skromnih ljudi sa iskustvom u podučavanju. Međutim, po pitanju vojnih predavanja, odabrao je mandarinca Džoua Enlaja, koji je sada izašao iz zatvora.

Džou je bio sve ono što Mao nije: ležeran, poletan, društven i pomirljiv. Sa 27 godina izgledao je kao dječak, dok je Mao i u svojim tinejdžerskim godinama odavao utisak starije osobe. Na Džoua su uticale njegove godine u Japanu (1917-1918) kao i u Francuskoj i Njemačkoj (1920-1924). Odgojen u knjiškoj i otmjenoj porodici, on se spustio jednu stepenicu niže u klasnom poretku, što je bio čin moralnog izbora. Ni on ni Mao u tom trenutku nisu mnogo znali o vojnim kampanjama. Tog ljeta u Kantonu je počelo partnerstvo koje je, sa nekim teškim trenucima, preživjelo van svakog očekivanja: Džou, sin zemljoposjednika koji se tek nedavno vratio iz Evrope i Mao, sin tla koji je dolazio iz provincije.

Sjeverna ekspedicija koja je tek počinjala, u Čangovim očima je bila vojna operacija koja će ujediniti čitavu Kinu tako što će se uzeti moć vojnim vlastodršcima, ali za Maoa, ona je bila više od toga.

U sred predavanja na Institutu, Mao se na neki način opet aktivirao i KPK-u. Zabrinutost oko seljačkog pitanja natjerala je Partiju da opet primi Maoa u vođstvo. Na sastanku Centralnog komiteta 1926. godine osnovan je Seljački odjel i Mao je postao njegov šef, što mu je opet dalo stolicu u Centralnom komitetu. Do kraja godine, opet je objavljivao u Vodiču, i to dva eseja o seljacima. Međutim, inicijativa povodom seljačkog pitanja nije bila u rukama KPK-a. Nevjerovatno je da je Seljački odjel Partije osnovan u Šangaju. Mao je bio zauzet podučavanjem za KMT u njihovom institutu u Kantonu. Mao je na kratko otišao u Šangaj, i to dva puta, ali i dalje je KMT, ne KPK, obavljao većinu posla vezanog za seljake. Radi toga je malo jasnije zašto se Mao našao u političkom raskoraku. Glavno pitanje većine glavešina u KPK-u je bilo to kako obavljati politički posao unutar jedinstvenog fronta, a da Partija i dalje sačuva svoju nezavisnost. Za Moskvu, jedinstveni front je i dalje bio jako bitan, jer je bilo važno da KPK ostane dijete Sovjetskog Saveza, i nisu bili u nikakvoj opasnosti jer KPK jeste bila u djetinstvu. Radi toga, jedinstveni front je bio jako bitan, a po pitanju Kine, Sovjeti su razmišljali samo o jedinstvenom frontu.

Mao je bio drugačiji, za njega KMT – KPK odnosi nisu bila ključna stvar zbog koje je bio “van linije”. Metodi djelovanja ga nisu brinuli previše. Njega je jedino zanimalo pitanje ciljne publike. Za koga je revolucija bila namijenjena? Koja je bila iskra koja bi natjerala veliku Kinu u revoluciju dovoljno veliku da spali staro, a izrodi novo?

Odgovor na to pitanje Mao je pronašao u Hunanu. Revolucija je bila za siromašne, a većina njih su bili seoska sirotinja. To je bila revolucija za oko 90 postotaka, po Maovoj procjeni, siromašnih i srednih seljaka oko Šaošana. Iskra bi započela na selu, jer je zemljoposjedničkog ugnjetavanje bilo jače i šire od onog gradskih tajpana. Za Maoa je ovo sada bilo pitanje osnovne istine, a sva pitanja o političkim metodama postala su sekundarna.

Radi toga, nije čudno da je njegov rad u KMT-u trajao duže nego kod njegovih kolega, jer sredinom 1920-ih godina KMT je ozbiljnije razmatrao seljačko pitanje nego KPK. Nije mu bilo lako boriti se protiv dešavanja u Šangaju. Profesor Čen je imao sljedeći stav: “Seljaci su sitna buržoazija… kako bi oni mogli da prihvate komunizam?” Liu Šaoči je ponižavao seljake i govorio da ih proletarijat “mora uzeti za ruku” i voditi ih u revoluciju. Moskva je bila malo bliža Maovoj istini, ali ne previše. Maring je prezirao seljake pozivajući se na Marksovu opasku o seljačkom idiotluku, ali on je Kinu napustio 1923. godine. Međutim, zbog komešanja na selu, Kominterna je počela, pozivajući se na Lenjina, da shvata revolucionarni potencijal seljaštva do početka 1926. godine. Ali Maova logika nije bila logika Kominterne, više mu se sviđala ideja Sjeverne ekspedicije koja se Moskvi nije svidjela. Jedino tu su se slagali Mao i Čang Kaj Šek. Kominterna je htjela da se seljaci pridruže revoluciji pod čvrstom kontrolom pažljivo skovanog jedinstvenog fronta. Bojali su se da će marš ka sjeveru dovesti do društvenih previranja koja KMT-ovi oficiri zemljoposjednici neće moći kontrolisati, i bili su u pravu. Pored toga, Moskva je imala dobre odnose sa tri sjeverna vojna vlastodršca, uključujući i onog koji je masakrirao željezničare 1923. godine. Staljin je htio vojne vlastodršce i KMT za sebe. Sukob između njih nije odgovarao Sovjetskom Savezu, jer bi doveo do toga da Sovjeti biraju između revolucije u Kini i uvećanja Sovjetskoj Saveza.

Ali odakle bi došla iskra? Svaka nova revolucija je bila neuvježbani čin stvaralaštva. Fino uvježbani plan na osnovu skorijeg iskustva nekog drugog mjesta je rijetko uspijevao. Iskra dolazi od nikud, originalna, nečuvena. Mao je htio da izazove društveno previranje koje bi ostavilo bez posla one sa spisima i u kancelarijama u Moskvi i Šangaju. Na kraju, u tome je i uspio na neki način.