Kratka biografija Mao Cedunga 4 (dio IV) – Organizovanje (1921. – 1927.)

Ustanak jesenje žetve

***

Tokom februara 1926. godine, u Kantonu, Mao objavljuje Analizu klasa u kineskom društvu. Pola godine kasnije, kako se kretao sjeverno, objavljena je Nacionalana revolucija i seljački pokret.

Ko su naši neprijatelji? Ko su naši prijatelji?” Ovo je Maoova početna tačka u Analizi klasa u kineskom društvu. On je skicirao položaj različitih grupa u posebnim okolnostima u Kini. Bilo je malo urbanih radnika. Maltretiranje od strane imperijalizma osiguralo je to da će dio kineske buržoazije podržati revoluciju, a ruralna sirotinja će joj dati na težini.

Njima treba revolucija,“ – Maova razmišljanja su se zasnivala na zapaženim činjenicama, a ne njea Marksovoj doktrini.

Ipak, u Analizi, Mao je i dalje vidio mali industrijski proleterijat kao „vodeću silu u našoj revoluciji“. Uspio je da upakuje vino seljačke moći u boce proleterske nadmoći.

Septembarski članak bio je druga priča i u njemu je saopšteno kako su seljaci u svakom pogledu ključ na putu ka revoluciji. Najveću težinu represije trpe seljaci. Kompradori opstaju samo na obali mora i uz rijeke, dok se zemljoposjednici protežu do svake provincije, svakog okruga i svakog sela.

Mao je otišao dalje. Kompradori samo prate vođstvo vojnih vlastodržaca, a vojni vlastodršci su izabrani od strane zemljoposjednika. Njegov argument bio je ekonomski. Vlada ratnih vlastodržaca troši svake godine stotine miliona dolara, a 90% tog novca je uzeto, direktno ili indirektno, od seljaka koji žive pod čizmom zemljoposjednika. Drugim riječima, moć u Kini proizlazi iz zemlje.

Politički ciljevi urbanih radnika su tek toliki da traže kompletnu slobodu okupljanja i udruživanja. Oni ne traže odmah političko uništenje buržoazije.“ Ovo je artikulisana sumnja koju je Mao osjetio u Čangši u vezi snage radničkog pokreta. „Sa druge strane, što se tiče seljaka“, nastavio je, „hiljadama godina ih gaze seoske siledžije, truli gospodski stalež i zemljoposjednici, stoga je njihova militantnost logičan izbor. Mao je došao do prirodnog zaključka. „Ako u selima seljaci ne ustanu i ne bore se da zbace privilegije feudalno-patrijarhalne zemljoposjedničke klase, moć vojnih zapovjednika i imperijalizma se nikada neće srušiti.“

Bio je to zapanjujući zaključak. Revolucija će se podići sa seljacima ili pretrpjeti neuspjeh. Samo njihovo pomicanje bi moglo srušiti zarđalu građu stare Kine. Čak je borba protiv imperijalizma apsolutno zavisila od njih. Sa ovim člankom Karl Marks je zaronio u polja riže Azije.1

Mao je otkrio svoje karte. Ovo je naučio i odlučio u Hunanu tokom 1925. godine.

***

Poput magneta, sela su vukla Maoa da se vrati. Šestu klasu Seljačkog instituta završio je u oktobru 1926.godine. U Kantonu nije bilo više ničeg što bi ga zadržalo. Ali nije otišao u Šangaj da vodi seljački ogranak KPK-a na čijem je čelu bio, već se vratio kući u Hunan. Suočiće se se s ruralnim izazovima, ali ne iz kancelarije, već sa lica mjesta.

Mnogo toga se dešavalo u Hunanu. Pokrajina je opravdala svoju reputaciju središta dešavanja u Kini. Sjeverna ekspedicija stigla je do Čangše krajem ljeta 1926. godine. Hunanom je sada upravljao vojskovođa obojen u nacionalističke boje. U isto vrijeme seljački sindikati su na selu zauzimali svoje položaje.

Između ove dvije sile počela je oluja i Mao će uskoro biti u samom centru. Činilo se da je razmišljao, napola svjestan nadolazećih problema. Susretao se i razgovarao je sa seljacima iz okolnih sela i u Vodiču je izvijestio da se seljaci „dižu kao oblaci“. Na prvom velikom mitingu Hunanskog seljačkog saveza Mao je održao glavni govor. Mao je nakon toga otišao da se opusti u rodni Šaošan. Tamo je često boravio zimi, kada su sobe koje nisu bile dom u najmanju ruku bile gostoljubive. Obrazac je ponovljen. Kao i dva prethodna januara, povlačenje u njegovu rodnu dolinu dovelo je do prikupljanja činjenica tokom obilaska okolnih sela. Proveo je 32 dana u pet okruga.

Ovog puta Mao nije morao lutati naokolo poput uličnog muzičara koji traži publiku. Pet miliona hunanskih poljoprivrednika bilo je sada udruženo. Njegov zadatak nije bio toliko da uzburka, već da skicira cjelokupnu sliku i pokaže je neruralnom svijetu. Bio je to sjajan potez. Crvena zvijezda nad Kinom od Edgara Snoua nije prvi klasik kineske revolucije, već Maov Izvještaj o ispitivanju seljačkog pokreta u Hunanu.

Mao je vidio zemljoposjednike kako paradiraju u visokim papirnim šeširima, dok masa udara u gong. Najomraženiji tipovi već su bili u zatvorima, a njihova odvratna djela su uključivala gomilanje žitarica kako bi se cijena održala – upravo ono što je Maov otac radio 1906. godine. Ostali zemljoposjednici napustili su imanja i pobjegli poput pasa.

Seljaci su formirali kopljaničke trupe kako bi utvrdili novu vrstu poretka. Djeca su se brzo prilagodila novim vrijednostima. U igri, primijetio je Mao, jedno dijete, ljuto na drugo, udaralo bi nogom i vikalo: „Dole imperijalizаm!“ Čuo je i seljaka kako grde nasilnika: „Hej, ti lokalni tiranine, zar ne znaš (Sunjatsenov) Tri narodna principa?“ Društvo se okrenulo naglavačke. Lom i odjek zadivili su čak i ovoga pobunjenika koji je bio u odsustvu iz epicentra pobune. Divljenje je gurnulo njegovu olovku: „Svaki djelić dostojanstva i prestiža koji su sagradili zemljoposjednici propada u prašinu.” Njegovo uzbuđenje je Izvještaju dalo stilske epohe koje nedostaju u uobičajenim dokumetima NP i KPK-a.

Mao je simpatisao postupke seljaka. Mislio je da je zabavno što su seljaci spaljivali hrpe Madžong setova kako bi zaustavili kockanje, ali mu nije smetalo da ovu igru igraju obični ljudi. Izvještavao je sa veseljem i bez straha da su pali zemljoposjednici počeli nazivati seljake carevima. Nije pokušao ni prikriti podrugivanje zemljoposjednika usmjereno ka seljacima: „Danas svijet pripada članovima komiteta. Ne možete čak ni da odete da pišate, a da ne sretnete člana komiteta.“ Mao je vidio da su noseće stolice uništene, i napomenuo je da se seljaci gnušaju ljudi koji koriste ovo prevozno sredstvo. Da li se sjetio svog poštovanog profesora Janga iz Čangše, kojeg su svakoga jutra nosili na fakultet u takvoj stolici?

Naravno da se revolucija promijenila. Jedna stvar je pozivati na uspostavljanje novog društva, a nešto drugo je da se pod vama uništi noseća stolica. Mao se šalio na račun gospodara Šea (lik u priči o Liu Sjanga 77.-76. godina p.n.e.). Ovaj aristokrata obožavao je zmajeve i svoj dvorac je ukrašavao crtežima i rezbarijama od poda do streha. Pravi zmaj je čuo da gospodar Še voli njegovu vrstu, pa ga je posjetio. Čovjek je skoro umro od straha. „Da bismo razgovarali o dizanju masa iz dana u dan“, zaključio je Mao, „i zatim na smrt bili uplašeni kada se mase dignu, pa koja je onda razlika između ovog i ljubavi prema zmajevima gospodara Šea?“ Ili između ovog i mirnog radikalizma Maovog svekra?

Pedagogija se penjala na Maovom redoslijedu prioriteta. Okrenuo je leđa stranim školama koje su mu utabale put ka širem svijetu. Sada bi profesora Janga kao političkog saveznika smatrao beskorisnim.

Izvještaj nije uspio spomenuti vodeću ulogu urbanih radnika u revoluciji (Peking je to diskretno dodao u Izabrana djela 1950-ih). Ali ove stranice, ako i nisu bile marksističke, bile su kiselkasto radikalne. Mao je seljake klasifikovao u siromašne (70%), srednje (20%) i bogate (10%). Ta klasifikacija bi za društvenu nauku bila gruba. No, kao poluga za promjenu bila je pametna. Osigurati da siromašni budu svjesni svoga siromaštva je prvi korak ka revoluciji.

Mao je proglasio – bilo je to napola zapažanje, a napola upozorenje – da su najsiromašniji najratoborniji. Prvi će biti posljednji, a posljednji prvi. To je ono što je Mao mislio pod revolucijom u 1927. godini. Nazdravio je u to ime.

***

Mao se još jednom morao vratiti u urbani politički svijet. Noseći rukopis svog Izvještaja sa izlomljenim ćoškovima, Mao je otišao u grad na sastanak Centralnog izvršnog odbora NP. Sastanak je sazvan u uzbudljivoj atmosferi, u Vuhanu, u martu 1927. godine.

Vuhan je postao dio Maovog života do kraja 1927. godine. Vuhan, glavni grad pokrajine Hubei je bastion centralne Kine. Nalazi se na željezničkoj ruti koja spaja Peking i Kanton i na toku rijeke Jangce (Duga rijeka).

U svojim modernim zelenim uniformama i kacigama od plute, armija KMT-a je stigla do Vuhana u decembru 1926. godine. Lijeva vlada i nekoliko komunista pokušali su poput žonglera da uhvate razuzdane loptice u sve bržoj kineskoj revoluciji. Čang Kaj Šek je bio na sigurnom u Nančangu. Do proljeća 1927. godine Vuhan je bio sjedište kineskog revolucionarnog pokreta. KPK i KMT, sada kao nepovjerljivi partneri, preseljavaju svoje sjedište u Vuhan.

KMT je pronašao lijepu vilu za Maoa. Izgradio ju je trgovac, imala je sive zidove od opeke koji su zaustavljali žagor ulice. Unutrašnje dvorište bilo je okruženo sobama ugodnih bogatih boja sa tamnim vertikalnim daskama. Maova supruga, njena majka i Maova djeca došli su u posjetu na nekoliko mjeseci. Treću spavaću sobu vile koristio je Peng Pai, koji se bavio organizovanjem ruralnih područja. Mao je imao i svoju radnu sobu u kojoj je pisao.

U blizini, u prostranoj vili crvenih stubova i prozračnih lukova nalazio se ogranak Instituta za obuku seljačkog pokreta. Osnovan je kao zajednički poduhvat KMT-KPK. Tokom prve polovine 1927. godine Mao je podučavao seljake iz Hubeia, Hunana, Đangšija i još nekoliko drugih pokrajina.

Mao je političko vrijeme u Vuhanu osmotrio kao oblačno. Profesoru Čenu se nije svidio Izvještaj. Samo jedan njegov dio objavljen je u Vodiču. Puna verzija sa pohvalama, ono što je Čen smatrao viškom, objavljena je u hunanskom Militantu.

Maovi stari saradnici iz Anjuana, Li Lisan i Liu Šaoči, bili su u gradu. Oni su došli u drugi po redu industrijski grad u Kini sa namjerom da povedu radnički pokret. Mislili su da Mao ima seosku pčelu pod svojim šeširom. Mao je u KPK kritikovan kao desničar, a sada je izgledao previše radikalan. Njegovi dani kao miljenika nacionalista bili su gotovo završeni. Zaista i jeste postao radikalan.

Mao nije dopustio da mu stres poremeti umjetnički izražaj. Hodao je brdima zvanim Kornjača i Zmija koja su se međusobno posmatrala preko Jangcea. Na Zmijinom brdu spazio je prastaru građevinu koja ga je očarala, kulu Žuti ždral sagrađenu u trećem vijeku. Mao je sjedio tu i napisao je pjesmu u klasičnom stilu koja ga je opet bacila u kinesku visoku kulturu:

U gustoj izmaglici maglovite kiše,

veliku rijeku čuvaše zaključanu kornjača i zmija.

Njegove misli su trenutno bile usmjerene na prirodu i prošlost:

Nema žutog ždrala, ko zna gdje je?

Kao sklonište lutalici, ovaj toranj stoji.

Podižem svoju čašu i nazdravljam nadolazećoj bujici,

a plima u mom srcu na valovima roji.

Da li je iza sebe ostavio sela Hunana? Ne baš. Prelazio je naprijed i nazad između svjetova, a talenat mu je pružio tu elastičnost.

***

Uzburkanost seljaštva na jugu Kine i šta uraditi povodom toga kod Maoa bilo je pitanje časa. O tome se raspravljalo na nizu sastanaka. Ključni učesnik bio je Mao, jer je njegov Izvještaj kružio kao tempirana bomba. Ipak, većina vođa režima Vuhana nije imala jasan osjećaj za uzavrelu situaciju u Hunanu.

Kad se konačno oglasio, Mao je alarmirao vođe KMT-a. Želio je da seljaci konfiskuju zemljište (jednostavnim odbijanjem plaćanja zakupa za obrađena polja). Zalagao se za ovo u izvršnoj vlasti KMT-a i u njegovom novoosnovanom Zemljišnom komitetu. U svom obraćanju Mao je pojasnio problem: „Militaristi u Hunanu su eksploatatori seljaka.” Mao je bio u pravu, ali isti ti militaristi bili su ruku uz ruku sa nacionalistima.

U provinciji Guangdong, KMT bi mogla biti radikalnija po nižoj cijeni, ali tokom marša na sjever to bi bilo samoubistvo, pošto je veliki broj oficira koji su služili KMT-u sjeverno od Guangdonga posjedovao zemlju.

Mao je znao da je na rubu raskida sa KMT-om. Sa prezirom je citirao vojne vođe koji su osuđivali seljake jer su jednostavno postali crveni. Zatim je dodao: „Ali kakva bi bila nacionalna revolucija bez malo crvenog?” Nacionalna revolucija se rasparčala.

Za Kinu, Hunan nije bio tipičan. Mao se vratio iz Šaošana sa vizijom nepokolebljive seljačke moći. Ogromna greška bila bi pomisao te 1927. godine da ako Hunan krene, da bi za njim trebala krenuti i Kina. Vođa KMT-a Vang Đingvej otpisao je Maoa kao agitatora. Čak je i bliski drug iz Čangše, komunista i Maoov izbor vođe KMT-a u Hunanu, izjavio da bi Maov plan konfiskacije doveo do trvenja između siromašnih i bogatih seljaka.

Među nacionalistima i među komunistima najprisutnija politika bila je uzdržavanje od ishitrenosti seljaka kako bi se očuvao ujedinjeni front NP-KPK. Mao je živio u svojoj vili i odlazio je na sastanke komiteta. Ovakva politika činila se kao sporedna, jer izvan Vuhana Kina se polarizovala. Jedinstveni front na obalama rijeke Jangce bio je krhki bambus koji će ubrzo snažno pući i otići niz rijeku.

Čang Kaj Šek je izvršio državni udar. Dugo je planirao kako da uništi savez sa komunistima podmuklo i sa jednim potezom mača. U Šangajnu su njegove trupe počinile neopisivi masakr nad ljevičarima koji su štitili grad od sjevernih militarista i omogućavali mu bezbjedan dolazak. Nažalost, skriveno viđenje Čang Kaj Šekove verzije Sjeverne ekspedicije otkrilo se prekasno.

Na jugu i istoku Kine vojni vlastodršci organizovali su se u cilju da sruše radikalne organizacije. Pretres sovjetske ambasade u Pekingu nastavio se sa razaranjem ljevičarskih grupa i egzekucijama ljevičara. Maov stari drug, profesor Li Dažao bio je mučen i zadavljen, a Maova knjižara uništena od strane Žang Zuolinovih militarista. Svjetla su se polako gasila.

Svoj Peti kongres KPK je održala u kolebljivom Vuhanu na kojem je delegacija KMT-a prisustvovala prvi put. Mao je bio pripremljen za Kongres bez entuzijazma. Stvari su išle i gore nego što je Mao očekivao, iako je tada KPK sa 60 hiljada članova bila na vrhuncu, na svom vrhu je gubila put. Glavni problem bio je to što se Moskva prilijepila za ujedinjeni front KPK-KMT kao za totemski stub. Iako professor Čen nije bio zadovoljan ovom politikom išao je za njom.

Maou su pripisani divljački pogledi na pitanje zemlje, a njegovi saradnici su mu oduzeli pravo glasa. Shvatio je da će izgubiti funkciju vođe Seljačkog odbora i malo je govorio. Sjekira je pala, Mao je zamijenjen stručnjakom za rusku književnost. Bio je potišten i nije odlazio na sastanke. U trenutku kada je Kongres dogurao do katastrofe, Mao se povukao u svoju vilu i išao u duge šetnje oko jezera i po brdima.2

***

Prema instrukciji Kominterne, KP Kine valjalo je marinirati i pripremiti za Čang Kaj Šekovu peć. Seljačko pitanje se provlačilo kroz lijevu struju KMT-a, a nakon povlačenja istog, budućnost KMT-a predana je Čang Kaj Šeku. Sada se postavilo pitanje ili seljačka revolucija ili Čang vojni vlastodršci.

KPK sama nije izabrala nijedno!

Lijeva struja KMT-a na kraju je odabrala Čang Kaj Šeka, koji se tokom jula okrenuo protiv komunista u Vuhanu. Teror nad ljevicom se organizuje i ovdje po uzoru na ostale dijelove Kine. Činilo se do sredine ljeta da je kineska revolucija pri kraju.

Događaji u Hunanu pokrenuli su kazaljku u desno. Tokom maja mjeseca pod upravom vojnog zapovjednika neki oficiri okreću svoje oružje ka ljevici. Mao je prerušen u teretnom vozu otputovao na jug da pruži otpor.

U Čangši, vojnici su marširali na sindikalne i studentske kancelarije i pucali na nenaoružane stanare uzvikujući: Živio Čang Kaj Šek. Tog ljeta je u Hunanu ubijeno 3000 ljudi, a Mao je imao sreće što nije bio jedan od njih. Pomalo očajan, Mao je sve pokušao. Okupljao je radnike i seljake za borbu protiv represije. Takođe je smatrao da je korisno imati sastanak sa guvernerom gdje bi urgirao protiv ovakvih događaja.

Nevjerovatno je bilo to što su se profesor Čen i Moskva još uvijek nadali popravljanju ujedinjenog fronta. Čen naređuje Maou da napusti Hunan i krene prema Sečuanu. Mao nije poslušao i nije molio Čena da povuče svoju odluku, već je ostao kao vatrogasac usred plamena. Ali ono što Čen nije mogao učiniti, ratni zapovjednik Hunana je mogao, naredio je Maovo hapšenje i Mao se vratio u Vuhan.

Maoa je zatekla jeziva vijest koja je stigla iz mjesta južno od obala Jangcea, koja su bila uporišta ljevice. Štrajkačima su na licu mjesta odsječene glave koje su visile u bambusovim kavezima u centru Šangaja, a komunistkinje su ubijane tako što su vojnici ispaljivali metke u njihove vagine uz dodatno verbalno ponižavanje. Na selu su studenti koji su se udruživali sa seljacima živi spaljivani. Ljevičari su bili zavezani za drveće i usmrćeni sa hiljadama posjekotina u koje je periodično sipana so i pijesak, a mišići su im ispadali iz tijela. Ratni zapovjednik je rezanjem svojih žrtava oživljavao i pozdravljao feudalizam. Nakon prijema ovih vijesti Mao je plakao.

Mao se vratio u Vuhan iz Hunana u pravo vrijeme da prisustvuje još gorčem spektaklu. Borodin je bio zauzet pakovanjem u svojoj četverospratnoj vili sa liftom i skupim tapetama. Zatvarao je knjige u odjeljak Kineska revolucija i uz „sve je gotovo“ se vratio u Rusiju. U međuvremenu, Čang Kaj Šek šalje telegram i čestita KMT-u Vuhana na patriotskom činu odstranjivanja raka komunizma iz njegovog političkog tijela.

Ako je ljeto bilo tragično, jesen je bila groteskna. KPK se naginjala iz jedne krajnosti u drugu. Prekasno je napustila plašljivi kolaboracionizam, a za pobunu krvi i groma koja je umotana u paket umjerene politike bilo je previše rano, jer Staljin još uvijek nije otpisao KMT.

Mao je zatečen u preokretu i u osuđenoj situaciji u kojoj niko nije mogao pokazati veliki nivo majstorstva.

KPK se sastala na posebnoj konferenciji, a profesor Čen je 15. jula u očaju otišao u Šangaj na raskid između KPK i režima Vuhana. Raspoloženje u njegovom odsustvu bilo je da se prihvati sve što bi on odbio. Zbog izbijanja ustanka u selima i gradovima upaljeno je zeleno svjetlo za akciju.

Mao je trebao da vodi napad u Hunanu koji se trebao zvati Ustanak jesenje žetve.3 Strategija se činila pogrešnom ili ne njegovom omiljenom, a on je izgledao kao da je rastrzan.

Dovoljno jadno, nova linija bila je takođe inspirisana Moskvom. U junu je Staljin iznenada zatražio da se KPK vodi militantnom politikom. Apsurd je u tome što je on, udaljen hiljadama kilometara, insistirao da KPK istovremeno podrži režim Vuhana. Kako kaže kineska izreka, to je bilo sviranje laute da se zabave krave.

KPK je krenula putem samoubistva u avgustu i septembru. Pod zastavom KMT-a počeli su oružani ispadi. Prvi u Nančangu, kojeg je vodio Džou Enlai bio je neuspješan. Bez političke logike KPK nastavlja sa vojnim operacijama u okviru ustanaka.

Usred haosa, poseban sastanak vođa KPK održan je početkom avgusta. U potkrovljima Vuhana na velikoj vrućini Mao prisustvuje sastancima. Sa čela partije svrgnut je Čen, a na njegovo mjesto dolazi Ču Čiubai, stručnjak za književnost koji je naslijedio Maoa u Seljačkom odboru.

Profesor Čen odlazi na smetlište istorije, a Mao ga kasnije žestoko napada za užasan savez sa KMT-om. Neki bi rekli i preoštro, jer 1936. godine Mao nije želio kriviti Staljina, koji je za mnoge bio veći krivac. Mao je imao i oštar komentar na dvojicu Kominterninih ljudi: Borodin je od Čena samo malo desno stajao.“ Istina je da je Borodin predugo vjerovao KMT-u. Na ulogu koju je M.N. Roj igrao 1925. godine, Mao nije bio blaži u svome stavu: On je stajao sa lijeve strane Čena i Borodina, ali samo stajao.Dovoljno fer, jer Rojevi vatreni govori nisu mogli riješiti problem udaljenosti Moskve i njene zaokupljenosti sopstvenim interesima da bi pokrenula revoluciju u Kini.4

***

Mao je skrenuo u lijevo i kao svi ostali članovi postčenovske KPK okrenuo se oružju. Za razliku od većine, Mao je konačno odbio KMT i dok se spremao za Ustanak jesenje žetve pisao je centrali KPK: Zaista ne možemo koristiti zastavu KMT-a. I dalje je bio radikalan po pitanju zemljišne svojine. Pobune su se gasile kao petarde, ali je Mao ostao prepoznat kao osoba koja je više pomogla u odnosu na druge. Maov novi lijevi pogled još uvijek nije jasna cjelina, jer je predugo večerao sa KMT-om, a seljačka vojska preko noći nije mogla učiniti čudo. Takođe je i Ču Čiubaj prigrlio različite vrste ljevičarskih politika.

Ču Čiubaj želio je da sve započne u gradovima, dok je Mao još uvijek vjerovao da je središte Kineske revolucije bilo na selu. Tadašnji val masovnog nasilja od strane desnice, kako je smatrao Ču Čiubaj, mogao bi da dovede ljevicu na vlast. Mao je smatrao da ne treba brzati, da se treba bolje organizovati i pristupiti metodom izgradnje blokova za dobijanje moći putem oružja, ali malo je nedostajalo da krene za Čuom.

Mao je sproveo Ustanak jesenje žetve. Noću u predgrađu Čangše je održavao sastanke na kojima su planirani dalji koraci. Osmislio je novu zastavu na kojoj je prikazao čekić i srp koji se nalaze u zvijezdi, što je razljutilo KPK. Koristeći svoje stare kontakte po cijelom Hunanu, podigao je vojsku za napad koji bi se završio opsadom Čangše.

Zauzeo je grad Istočne kapije blizu granice Điangšija i ostvario je nekoliko malih pobjeda. Međutim, poraz je gledao u njega poput Hunanskog sunca. Mnoge stvari su pošle po zlu. Maove trupe su se međusobno razilazile, da bi se neke na kraju i sukobile. Nakon ljetne represije, masovna baza za radikalnu kampanju je desetkovana, sam hunanski ogranak KPK od maja je izgubio 15 hiljada članova. Za Maoa noćna mora bila je podsjećanje na prizore svojih bivših sindikata i škola i susretanje sa smrću i pustoši.

Kada je masovni pokret bio na svom vrhuncu, od 1925. do 1926. godine, KPK je bila oprezna kao sudija. Kada je vrhunac masovnog pokreta padao, sredinom 1927. godine KPK je prasnula u radikalni plamen. Prvi pokušaj socijalne revolucije u modernoj Kini završio je tragično.

U sjedištu KPK bio je prisutan haos. Tokom svog ustanka Mao je imao svađe sa partijskom centralom. Ona ga je optuživala da se previše bavi vojskom, da mu nedostaje povjerenja u mase i da njegove jedinice zatrpavaju sopstvene pelene kada stvari ne idu po planu. Mao je u svom odgovoru optužio Centralu za oprečnu politiku zanemarivanja vojnih stvari, a istovremenu želju za oružanim naletom mase. Koordinacija je bila loša, a izvan Hunana nije postojalo pojačanje.

Na kraju je zarobljen Mao, a ne Čangša.

Tokom žurbe u Hengjang, u potrazi za rudarima koji bi se priključili njegovoj vojsci, Maoa su zarobili vojnici zemljoposjednika. Marširao je ka gubilištu, a kako je mislio da se kraj bliži bio je sve mirniji i pronicljiviji. Prvo je pozajmio novac od drugog zatvorenika i pokušao podmititi čuvare da ga puste. Ovaj plan je propao. Unutar 200 metara od naselja odlučio je da se iskrade. Još je bio dovoljno tanak da se kreće poput munje. Izbjegao je metke i stigao do visoke trave oko jezerca. Čuvari su krenuli u potragu, a sa sobom su poveli i obližnje farmere. Mao je čučnuo u tišini i u nadi. Par puta su se toliko približili da ih je mogao posegnuti i dodirnuti. Više puta se odricao nade i bio je ubijeđen da su ga opazili. Trupe su završile potragu i otišle na večeru. Cijelu noć je bos šetao brdima i kroz trnje. Čuvar mu je oduzeo cipele kao plijen, zbog praznovjerja da će žrtva koja je umrla u cipelama potražiti svog egzekutora i osvetiti mu se. Zbunjen i umoran, Mao je lutao predjelima koje nije poznavao. U tom lutanju upoznao je jednoga seljaka kojeg je uspio nagovoriti da ga sakrije. Mao je povratio snagu. Još uvijek mu je ostalo sedam dolara kojima je pokušao podmititi čuvare. Sa ovim novcem se hranio i kupio dvije stvari koje su mu najpotrebnije u tom trenutku kineske revolucije: cipele i kišobran.

Mao se ponovno pridružio onome što je ostalo od njegovih trupa, ali Ustanak jesenje žetve je propao. Odnosi Maoa prema KPK sada su bili lošiji nego ikad. Shvatio je da bi mogao biti vezan za ovcu kao malo jagnje. Odbio je napasti Čangšu jer bi bilo glupo baciti u propast ostatke svojih trupa. Jednim potezom, rukovodstvo KPK sklonilo je Maoa i odstranilo ga je iz Centralnog komiteta. Čak ga je i hunanski ogranak partije uklonio iz njegovog vladajućeg tijela.

No, Mao nije dobio vijest o ovim mračnim birokratskim igrarijama. Okrenuo je leđa gradovima i svim osnovanim organizacijama. Kako je hladni oktobar zamijenio užasavajuće ljeto, on je poveo 1000 preživjelih i patetičnih do vrleti ničije zemlje na Hunanovoj istočnoj granici.

Ovaj put namjeravao je da koristi oružje na svoj način.

1 Maoove riječi su detaljno opisane jer je Peking nadvio mnoge nejasnoće na Nacionalanu revoluciju i seljački pokret. Ovo nije objavljeno u Sabranim djelima.

2 Roj se prisjeća da je Mao bio uznemiren u Vuhanu. Na sastanku bi ostao dovoljno dugo da uputi primjedbu, a zatim bi naglo otišao govoreći da ne može da živi u udobnosti Vuhana, dok seljaci pate u Hunanu.

3 Procjenjeno je da je jesen napeto doba i da je pogodna za pobunu jer su seljaci morali da predaju žetvu i plate zakupninu omraženim veleposjednicima. Nakon žetve su seljaci takođe imali više slobodnog vremena.

4 Ako je vjerovati Rojevom sjećanju, Borodin i Roj su Maoa smatrali zagonetkom: „Mao je došao u Hankov, tada smo se upoznali. To je bilo poslije ponoći, bili smo u uzavreloj diskusiji u prostoru KPK, a Borodin je sjedio pored mene. Stasit čovjek upadljivih crta lica, malo duže ravne kose nabačene na visoko čelo ušao je nadmeno i polako. Borodin mi je šapnuo da je to Mao Cedung. On nije obratio pažnju na mene, pa čak ni na svemoćnog Borodina. Nas dvojica smo se pogledali, zatim mi je Borodin prigušeno rekao: „Tipični kineski tvrd orah koji se teško lomi.““