Osnovni kurs marksizma-lenjinizma-maoizma: 6. Osnova marksističke filozofije: dijalektički i istorijski materijalizam

Kao što smo i prije vidjeli, Marks i Engles su uvijek insistirali da sva filozofija treba da bude praktična i povezana sa stvarnim svijetom. Marks je ovo najjasnije izrazio u čuvenoj rečenici: „Filozofi su svijet samo različito tumačili, ali radi se o tome da se on izmijeni.“ Pod ovim Marks je mislio da ne želi da postane filozof kao što su to istočnjački mudraci koji sjede na nekoj planini i meditiraju u vezi sa natprirodnim stvarima. Nije vidio mnogo svrhe u razmišljanju i kontemplaciji osim ako oni nisu povezani sa praktičnim svijetom. Njegov glavni zadatak bio je da pokuša da razumije kako se svijet mijenja i da na taj način učestvuje u stvarnoj praksi i da promijeni svijet i društvo. Dakle, zanimala ga je filozofija koja bi bila primijenjena u društvenoj praksi.

Kako bi ovo postigao, Marks je morao da zauzme stav u pogledu na osnovnu podjelu u filozofiji – podjelu između idealizma i materijalizma. Ova podjela se odnosi na glavno pitanje o tome šta je primarno – duh ili priroda. Oni koji su poklonici stava da je duh primaran pripadaju polju idealizma, dok oni koji zastupaju stav da je priroda primarna pripadaju polju materijalizma. Idealizam je uvijek povezan na ovaj ili onaj način sa religijom. Budući da su bili praktični ljudi, koji su se uvijek suprotstavljali religijskim vjerovanjima, bilo je prirodno da će Marks i Engels ustanoviti marksističku filozofiju čvrsto u oblasti materijalizma. Radeći na tome definitivno su bili pod uticajem i imali su pomoć od Fojerbahovih spisa i drugih marksističkih filozofa toga vremena. Međutim, ovi filozofi bili su mehanički materijalisti koji su razumjeli prirodu i društvo kao mašinu koja se stalno okreće bez ikakvog razvoja ili prave promjene. Marks je odbacio mehanički materijalizam, jer on nije pomagao razumijevanju istorijskog razvoja.

Zbog toga se Marks morao okrenuti dijalektici koja je nauka o opštim zakonima o kretanju. U osnovi dijalektike je to da ona razumijeva stvari u njihovoj međusobnoj povezanosti i protivrječnostima. Tako je dijalektika mogla da obezbijedi nauku o razvoju za koju je Marks znao da je potrebna da se mijenja svijet.

U to vrijeme Hegelova filozofija i zakoni o dijalektici (koje je Marks detaljno proučavao) bili su najnapredniji u Evropi, ali Hegel je razvio filozofske zakone na idealistički način tako što ih je učinio primjenljivim samo na oblast mišljenja. On je pripadao polju idealizma i odbijao je da prizna da su priroda i materijalno društveno biće primarni, a duh i ideje sekundarni. Dakle, on nije prihvatao da je i njegov sistem mišljenja proizvod razvoja ljudskog društva do neke određene faze. Odbijao je da shvati da su njegovi zakoni mišljenja i sami izraz zakona prirode i društva. Dakle, kako je i Marks rekao, Hegelova dijalektika, budući da je bila idealistička, „dubi na glavi“ – to znači da je bila apsurdna i nelogična. Marks je Hegelovu dijalektiku postavio na noge – što znači da ju je učinio racionalnom – tako što ju je zasnovao na materijalizmu. Marks je uzeo Hegelove zakone dijalektike i pristupio im uz pomoć materijalističke filozofije. Tako je Hegelove zakone mišljenja pretvorio takođe u zakone prirode i društva. Time je formulisao dijalektički materijalizam, koji je suština marksističke filozofije.

Dajući dijalektici racionalnu i materijalističku osnovu, Marks ju je pretvorio u filozofiju revolucije. Marks i Engels su primijenili dijalektički materijalizam na proučavanje društva i istorije i tako otkrili materijalističko poimanje istorije. Materijalističko poimanje istorije bio je nov i revolucionaran način shvatanja društva i društvene promjene. Ono je objašnjavalo osnovu društvenih promjena i političkih revolucija ne kao izum koji je nastajao u umu briljantnih ljudi, nego kao proizvod procesa unutar društva. Ono je pokazalo svim revolucionarima da put ka društvenoj promjeni leži u shvatanju društva i, u skladu sa tim, formulisanju ideja koje će dovesti do promjene.

Polazna tačka materijalističkog shvatanja istorije je nivo razvoja materijalnih proizvodnih snaga, tj. alata, mašina, vještina, itd. Marks kaže da prema fazama razvoja proizvodnih snaga dobijamo konačne proizvodne odnose, tj. odnose vlasništva i kontrole nad sredstvima za proizvodnju. Tako, na primjer, nerazvijene proizvodne snage poput drvenog pluga i mlinova koji su radili na vjetreni, ručni i životinjski pogon, dale su nam feudalne odnose; moderne proizvodne snage poput traktori, kombajna itd. kada su u širokoj upotrebi, dovode do kapitalističkih proizvodnih odnosa. Ovi proizvodni odnosi sačinjavaju ekonomsku strukturu društva ili ekonomsku osnovu društva.

Pored ekonomske osnove društva javlja se i pravna i politička nadgradnja sa razvijenim oblicima društvene svijesti. Uz to, Marks kaže da način proizvodnje (koji se sastoji od proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa) uslovljava društveni, politički i intelektualni život sveukupno. Tako, na primjer, feudalni način proizvodnje dovodi do teškog ugnjetavanja žena i nižih slojeva i izrazito nedemokratskog političkog sistema. Kapitalistički način proizvodnje, s druge strane, smanjuje društveno ugnjetavanje i dovodi do buržoaskih demokratskih prava.

U određenoj fazi razvoja proizvodnih snaga one dolaze u sukob sa postojećim proizvodnim odnosima. Ovi stari proizvodni odnosi počinju da sprečavaju razvoj proizvodnih snaga. Ako se ovi proizvodni odnosi ne promijene, proizvodne snage ne mogu da se razviju. Ovaj period kada proizvodni odnosi počinju da funkcionišu kao okovi za razvoj proizvodnih snaga predstavlja početak epohe društvenih revolucija. Revolucija je potrebna kako bi se promijenili proizvodni odnosi tj. odnosi između različitih klasa u društvu. Kada se ovo jednom desi i kada se proizvodni odnosi ili vlasnički odnosi prekinu, tj. ekonomska osnova se promijeni, tada promjena u cijeloj nadgradnji uslijedi prilično brzo.

Ovo materijalističko poimanje istorije bilo je prvo veliko Marksovo otkriće, koje je on postigao između 1844. i 1845. godine. Ono je bilo osnova na kojoj su izgrađeni drugi veliki stubovi marksističke teorije.

U kasnijem periodu Marks i Engels i drugi marksistički mislioci dalje su razvijali marksističku filozofiju. Ipak, njena suština ostali su osnovni principi dijalektičkog i istorijskog materijalizma koje smo ranije napisali.