Osnovni kurs marksizma-lenjinizma-maoizma: 8. Marksistička politička ekonomija

Kao što smo ranije vidjeli, Marks je razvijao svoje principe političke ekonomije kao nastavak i u potpunoj suprotnosti buržoaskoj političkoj ekonomiji engleskih ekonomista. Većina Marksovih ranijih ekonomskih radova između 1844. i 1859. godine bili su napisani kao kritika buržoaske političke ekonomije. On je opovrgao tvrdnje buržoaskih političkih ekonomista da je kapitalizam trajan i univerzalan sistem. S druge strane, dokazao je da kapitalizam može da postoji samo jedan ograničen period i da mu je sudbina da bude ukinut i zamijenjen novim i višim društvenim sistemom. Njegove kasnije ekonomske analize, naročito različiti timovi njegovog glavnog djela, Kapitala, fokusirali su se na otkrivanje ekonomskih zakona kapitalizma. Dubinska analiza proizvodnih odnosa u kapitalističkom društvu, od njihovog porijekla preko razvoja do pada, čini osnovu sadržaja Marksove političke ekonomije.

Buržoaski politički ekonomisti uvijek su zasnivali svoju analizu na odnosu između stvari, tj. razmjeni jedne robe za drugu. Međutim, Marks je pokazao da se ekonomija ne bavi stvarima već odnosima između ljudi, a u krajnjoj liniji između klasa.

Budući da u kapitalizmu dominira robna proizvodnja, Marks je započeo svoju analizu analizom robe. On je istakao da robna razmjena nije prosta razmjena stvari, nego zapravo izraz odnosa između pojedinačnih proizvođača u društvu koje povezuje tržište. Iako robna razmjena postoji hiljadama godina, tek je sa razvojem novca i nastankom kapitalizma ona dostigla svoj vrhunac povezujući cijeli ekonomski život miliona pojedinačnih proizvođača širom društva u jedinstvenu cjelinu. Kapitalizam čak pretvara radnu snagu radnika u robu koja se slobodno prodaje i kupuje na tržištu.

Nadničar prodaje svoju radnu snagu vlasniku sredstava za proizvodnju, tj. kapitalisti. Radnik provodi jedan dio svog radnog dana proizvodeći ono što bi bio ekvivalent svoje nadnice, tj. proizvodeći ono što je nužno da se pokriju troškovi održavanja sebe i svoje porodice. Drugi dio svog radnog dana on provodi proizvodeći koliko je potrebno za održavanje i rast kapitaliste. Radnik ne prima apsolutno nikakvu naknadu za ovaj dio proizvodnje koja je namijenjena kapitalisti. Ova dodatna vrijednost koju svaki radnik proizvodi, iznad i preko vrijednosti potrebne da bi zaradio svoju nadnicu i tako sebe izdržavao, Marks naziva višak vrijednosti. Ona je izvor profita i izvor bogatstva kapitalističke klase.

Otkriće pojma viška vrijednosti razotkrilo je prirodu eksploatacije radničke klase. Ono je takođe iznijelo na vidjelo izvor antagonizma između proletarijata i buržoazije. Ovaj klasni antagonizam bio je glavni izraz osnovne protivrječnosti kapitalističkog društva: protivrječnosti između društvenog karaktera proizvodnje i privatnog karaktera vlasništva. Ovo otkriće viška vrijednosti Engels naziva drugim važnim Marksovim otkrićem (zajedno sa otkrićem materijalističkog poimanja istorije). Lenjin je doktrinu viška vrijednosti nazvao kamenom temeljcem Marksove ekonomske teorije.

Marks je takođe detaljno analizirao periodične ekonomske krize koje uvijek iznova pogađaju kapitalizam. Objasnio je kapitalističke krize kao još jedan izraz osnovne protivrječnosti kapitalizma. Na taj način otkrio je laž buržoaskih ekonomista koji su u to vrijeme propagirali da kapitalizam ne može da se suoči ni sa kakvom krizom, jer će funkcionisanje tržišta riješiti sve probleme. Oni su tvrdili da što god kapitalista proizvede automatski će se prodati na tržištu.

Marks je, međutim, razotkrio da će sama priroda funkcionisanja kapitalizma neminovno dovesti do krize. Pokazao je kako kapitalisti u svojoj silnoj želji da ostvare što veći profit luđački povećavaju proizvodnju. Ipak, u isto vrijeme, svaki kapitalista pokušava da održi višu stopu profita tako što je reže iznos nadnice radnicima i tako ih vodi ka siromaštvu. Radnička klasa sačinjava najveći dio društva i siromaštvo radničke klase automatski znači smanjenje njihove sposobnosti da kupuju robu koja je dostupna na tržištu. Tako, sa jedne strane, kapitalistička klasa nastavlja da povećava proizvodnju robe koja se šalje na tržište, dok, s druge strane, i dalje smanjuje kupovnu moć velikog dijela kupaca na tom istom tržištu. Ovo, naravno, vodi ogromnoj protivrječnosti između širenja proizvodnje sa jedne, i smanjenja tržišta, sa druge strane. Rezultat toga je kriza hiperprodukcije u kojoj je tržište preplavljeno neprodanom robom. Brojni kapitalisti završavaju u bankrotu. Stotine hiljada radnika gube posao i moraju da gladuju, dok su istovremeno prodavnice prepune robe koja ostaje neiskorištena, jer nema nikoga da je kupi.

Marks je dalje zaključio da anarhija ovih kriza kapitalizma može da se razriješi samo rješavanjem osnovne protivrječnosti kapitalizma između društvenog karaktera proizvodnje i privatnog karaktera vlasništva. To se može učiniti tako što će biti uništen kapitalistički sistem i uspostavljen socijalizam i komunizam, čime će vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju dobiti društveni karakter. Marks je pokazao da je društvena sila koja će dovesti do ove revolucije stvorena u samom kapitalizmu; to je klasa proletarijata. I upravo sama proleterska klasa nema interes da nastavi trenutni sistem eksploatacije i privatnog vlasništva. Ona sama ima interes i sposobnost da uspostavi socijalizam.

Marks je analizirao kako svaka kriza pojačava protivrječnosti kapitalističkog sistema. On je opisao ovaj proces tako što je istakao će sa svakom krizom kapital da se koncentriše u rukama sve manjeg broja kapitalista. Istovremeno, dolazi do sve većeg rasta siromaštva i povećanja nezadovoljstva ogromnog broja radnika. Kako se zaoštravaju protivrječnosti kapitalizma, revolucionarni ustanci proletarijata dobijaju na snazi što na kraju dovodi do revolucije, oduzimanja kapitala iz ruku kapitalista i izgradnje socijalističkog društva sa društvenim karakterom vlasništva koje je u skladu sa društvenim karakterom proizvodnje.

Na taj način, Marks, polazeći od osnovne jedinice ekonomije – robe – prikazuje prirodu ekonomskih zakona koji upravljaju kapitalizmom. Tako on razotkriva društveno-ekonomsku osnovu socijalističke revolucije i put ka komunizmu.